Zovem se Vesna i postala sam majka u četrdesetoj godini, nakon godina borbe s neplodnošću. Moj sin Filip bio je centar mog svijeta, ali danas, kad je odrasla osoba, pitam se jesam li ga previše štitila i time mu oduzela priliku da odraste u odgovornog čovjeka. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje sam pogriješila i da li je moguće ispraviti prošlost.
Godinama sam radio u Njemačkoj, sanjajući dan kad ću svojoj djeci omogućiti bolji život. Kupio sam im stanove u Zagrebu i Sarajevu, ali sada, kad sam se vratio, osjećam se kao stranac u njihovim životima. Pokušavam pronaći smisao i odgovor na pitanje gdje sam pogriješio.
Zovem se Iva i ispričat ću vam kako je moja svekrva, gospođa Marija, postala nevidljivi centar našeg doma. Svakodnevni pozivi, beskrajne zamjerke i osjećaj da sam samo kulisa u vlastitom životu doveli su me do ruba. Pitanje je: moram li se odreći sebe da bi svi drugi bili sretni?
Ostavila sam sina kod svoje majke na tjedan dana, vjerujući da činim najbolje za njega. Povratak me suočio s istinama koje su me slomile i natjerale da preispitam sve što sam znala o obitelji i povjerenju. Ovo je moja priča o boli, oprostu i borbi za budućnost vlastitog djeteta.
Nakon što sam doživjela moždani udar, moj sin Dario, koji živi daleko sa svojom porodicom, mora odlučiti hoće li ostaviti svoj život i posao kako bi mi bio podrška. Kroz ovu priču otkrivam koliko su roditeljske odluke i ljubav oblikovale naš odnos, ali i koliko je teško tražiti pomoć od vlastitog djeteta. Suočavamo se s prošlim nesuglasicama, neizgovorenim riječima i pitanjem: koliko daleko idemo za porodicu?
Moje ime je Iva i odrasla sam u Sarajevu, u sjeni majčine brige koja je često prelazila granicu ljubavi i postajala teret. Ova priča vodi vas kroz našu najtežu svađu, moj bijeg od kuće i put prema pomirenju, gdje sam napokon pronašla svoj glas, a mama naučila pustiti. Sve što sam željela bilo je da me vidi kao odraslu osobu, a ne dijete koje treba stalnu zaštitu.
Nikada nisam mislila da će čovjek kojeg sam voljela postati moj najveći neprijatelj. Nakon razvoda s Damirom, naš život se pretvorio u beskrajnu borbu za alimentaciju i skrbništvo nad našom kćeri Lanom. Najviše me boli što je u toj borbi najviše patila upravo ona.
Ja sam Sanja, majka dječaka koji je rođen bez ušiju. Naša borba za njegov sluh i prihvaćanje u društvu bila je ispunjena bolom, nadom i neočekivanim preokretima. Ovo je priča o obiteljskim sukobima, snazi majčinske ljubavi i vječnom pitanju: je li čudo uvijek blagoslov?
Jedan telefonski poziv od mame promijenio mi je život: baka mi je ostavila kuću, a sada svi očekuju da se brinem o njoj. Dok pokušavam ispuniti obiteljska očekivanja, moj vlastiti život se raspada. Pitam se vrijedi li uopće nasljedstvo ako zbog njega gubim sebe.
Oduvijek sam osjećala da ne pripadam vlastitoj obitelji. Moja majka, stroga i hladna, očekivala je od mene da budem ono što ona želi, a ne ono što jesam. Ovo je moja borba za pravo na vlastiti život i pitanje: može li se voljeti majka koja te nikada nije prihvatila?
Zovem se Lejla Hadžić i nikada neću zaboraviti noć kada su crvene cipele postale simbol svega što sam izgubila i pronašla. Umjesto plesa i smijeha, stajala sam sama ispred škole, dok su mi suze klizile niz lice, a kiša natapala moju haljinu. Te večeri sam shvatila koliko boli nepravda, ali i koliko snage leži u oprostu i ljubavi prema sebi.
Moja svakodnevica se promijenila onog dana kad sam mamu dovela u svoj stan u Sarajevu. Između osjećaja dužnosti i vlastite iscrpljenosti, borim se s krivnjom, nerazumijevanjem porodice i vlastitim granicama. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem i podrškom, ali i pokušaj da pronađem smisao u svemu što proživljavam.
