Od prvog trenutka kad sam čula Lejlin glas na vratima, znala sam da se nešto sprema. Dvanaest godina smo Emir i ja gradili ovu kuću, ciglu po ciglu, sanjajući o miru i starosti pod ovim krovom, a sada naša kćerka ima planove koji nas ostavljaju bez daha. Je li moguće da roditeljska ljubav znači i odricanje od svega što smo gradili za sebe?
Naslijedila sam zapušteni vrt od strica, a brat Ivan i ja nismo mogli pronaći zajednički jezik. Kroz svađe, suze i stare obiteljske tajne, naučili smo što znači zajedništvo i koliko vrijedi naslijeđe koje nam je ostavljeno. Na kraju, vrt je postao više od zemlje – postao je simbol naše obnove.
Kroz život sam se borila kao samohrana majka, podižući sina i kćer uz povremenu pomoć bivšeg muža. Suočila sam se s teškim izborom kad je došlo vrijeme da odlučim kome ću ostaviti ono malo što imam. Ova priča govori o boli, ljubavi i granicama roditeljske žrtve.
