Godinama sam bila nevidljiva u vlastitom braku, dok je moj muž, Ivan, bio centar svega. Najteže mi je bilo kad sam rodila našu kćer Lejlu i ostala sama, bez njegove podrške. Danas dijelim svoju priču kako bih ohrabrila druge žene da progovore i zapitam: koliko nas još šuti iz straha od osude?
Zovem se Elizabeta i u trideset četvrtoj godini odlučila sam da ne želim imati djecu. Ova odluka izazvala je buru u mojoj porodici i natjerala me da preispitam odnose s najbližima, ali i samu sebe. Ovo je priča o mojoj borbi za pravo na vlastiti izbor i traženju prihvaćanja u društvu koje često ne razumije drugačije odluke.
Zovem se Marija i u sedamdesetoj godini života povjerovala sam da je dobrota uvijek nagrađena. Otvorila sam vrata svog doma i srca dvjema neznankama, vjerujući da činim ispravnu stvar, a ostala sam bez svega. Ova priča govori o izdaji, gubitku i borbi da ponovno pronađem povjerenje u ljude.
Jedne olujne noći shvatila sam da moj brak više nije izvor sreće, već izvor boli. Odluka da napustim muža promijenila je sve, ali put do slobode bio je prepun straha, tuge i traženja sebe. Danas znam da su najteže odluke često one koje nas vrate nama samima.
U jednoj sudbonosnoj noći, bježim s dvoje male djece iz stana u kojem sam godinama trpjela nasilje. Suočavam se s izdajom najbližih, ravnodušnošću prolaznika i vlastitim strahovima, ali pronalazim snagu za novi početak. Ovo je priča o tome kako sam, kad sam ostala bez svega, napokon pronašla sebe.
Moje ime je Ivana i ovo je priča o tome kako sam nakon godina borbe za brak, napokon skupila hrabrost i rekla svom mužu Davoru zbogom. Sve je počelo kao bajka, ali se pretvorilo u svakodnevnu borbu s njegovom ljubomorom, mojom kćeri iz prvog braka i pritiskom okoline. Ova priča je o boli, hrabrosti i odluci da biram sebe i svoju kćer.
Moje ime je Vera i godinama sam bila nevidljiva – suprugu, djeci, susjedima, čak i prodavačici na tržnici. Sve dok jednog dana nisam upoznala Lejlu, ženu koja je, poput mene, nosila teret tišine. Kroz naše prijateljstvo počela sam se pitati: je li dovoljno biti važan samo jednoj osobi da bi ponovno pronašao sebe?
Nakon što su mi djeca otišla svojim putem, ostala sam sama u stanu u Sarajevu, boreći se s tišinom i osjećajem zaboravljenosti. Sve se promijenilo kad je Azra, moja nova susjeda, pokucala na vrata s tanjirom baklave i osmijehom koji je obećavao toplinu. Njeno prijateljstvo vratilo mi je vjeru u ljude i podsjetilo me da nikad nije kasno za novi početak.
Deseta godina braka donijela mi je više tuge nego radosti. Moj muž, Ivan, počeo je mjeriti naš odnos kroz novac, a ne kroz ljubav i poštovanje. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje smo pogriješili i da li se još uvijek možemo spasiti.
