Nikada nisam mislila da će čovjek kojeg sam voljela postati moj najveći neprijatelj. Nakon razvoda s Damirom, naš život se pretvorio u beskrajnu borbu za alimentaciju i skrbništvo nad našom kćeri Lanom. Najviše me boli što je u toj borbi najviše patila upravo ona.
Ostala sam udovica s troje djece, a majka mi, jedina kojoj sam vjerovala, odbija mi pomoći. Svakodnevno se borim s poslom, nepravdom i usamljenošću, dok pokušavam svojoj djeci pružiti barem malo sigurnosti. Svaku noć se pitam – ima li nade za nas koje društvo zaboravlja?
Moja svakodnevica se promijenila onog dana kad sam mamu dovela u svoj stan u Sarajevu. Između osjećaja dužnosti i vlastite iscrpljenosti, borim se s krivnjom, nerazumijevanjem porodice i vlastitim granicama. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem i podrškom, ali i pokušaj da pronađem smisao u svemu što proživljavam.
Zovem se Marija i već deset godina sam udata za Edina, najstarijeg sina svoje svekrve Nore. Oduvijek sam osjećala da me ne prihvaća, ali kad je Nora iznenada oboljela i ostala prikovana za krevet, morala sam preuzeti njenu ulogu domaćice. Ta večera, koju sam pripremila umjesto nje, zauvijek je promijenila naš odnos i natjerala me da preispitam što zapravo znači biti dio porodice.
Zovem se Alma i posljednjih sedam godina gledam kako mi sin Adnan postaje stranac. Njegova supruga Mirela me ignorira, a ja se osjećam kao da više ne pripadam njihovom životu. Svaki pokušaj da im se približim završava još većom samoćom i tugom.
Zovem se Jasmina, imam 65 godina i samo jednu kćerku, Lejlu. Odrasla sam u Sarajevu, a Lejlu sam podizala sama nakon što nas je muž napustio. Danas me optužuje da gušim njen život, ali ja osjećam samo prazninu koju ne znam ispuniti.
Moje ime je Ivana i živim u Sarajevu sa suprugom Damirom i našom kćerkom Lanom. Od kada smo se vjenčali, njegova majka, gospođa Mira, neprestano pokušava pomoći, ali njena pomoć često prelazi granicu i stvara mi osjećaj da gubim kontrolu nad vlastitim životom. Ova priča je o borbi za granice, razumijevanje i pronalaženje svog glasa u tradicionalnoj bosansko-hrvatskoj porodici.
Moj život se preokrenuo kada sam, uz svoju kćer, postala majka i dječaku kojeg je njegova biološka majka ostavila zbog karijere. Kroz svakodnevne borbe, predrasude okoline i vlastite sumnje, naučila sam što znači istinska ljubav i žrtva. Ovo je priča o boli, oprostu i snazi žene koja je odlučila voljeti dijete koje nije rodila.
Zovem se Ivana Kovačević i ovo je priča o ljetu kad se naša porodica skoro raspala zbog novca, starenja i davnih nepravdi. Dvorište mojih roditelja postalo je poprište tihih očekivanja, neizgovorenih zamjerki i bolnih istina. I danas se pitam jesmo li ikada imali hrabrosti reći jedni drugima istinu u oči.
Jednog običnog jutra, dok sam kuhala kafu za svekrvu Barbaru, stara napetost eksplodirala je u neočekivani sukob. Taj trenutak zauvijek je promijenio naš odnos i natjerao me da preispitam granice, oprost i vlastitu vrijednost u porodici. Sada se pitam ima li nade za mir kad su rane duboke i riječi izrečene u bijesu.
Od trenutka kad je moja sestrična s porodicom ušla u moj stan, osjećala sam da gubim kontrolu nad vlastitim životom. Mjesecima sam bila zarobljenica tuđih očekivanja, dok nisam skupila hrabrosti postaviti granicu. Ovo je priča o obiteljskim sukobima, usamljenosti i snazi da izaberem sebe.
Ovo je priča o noći kada sam, nakon mjeseci napetosti i žrtvovanja, izbacila sina i snahu iz svog doma. Suočena s nepoštovanjem, osjećajem gubitka i vlastitom boli, odlučila sam prvi put u životu staviti sebe na prvo mjesto. Iako je to bila najteža odluka koju sam donijela, osjetila sam olakšanje i novu snagu.
