Moja priča počinje onog dana kad sam, kao maturantica, saznala da sam trudna. Izbačena iz roditeljskog doma, s Petrom sam morala odrasti preko noći i boriti se za svaki komadić sreće. Deset godina kasnije, kad sam napokon pronašla mir, roditelji su se vratili u moj život tražeći pomoć.
Ja sam Marija, sedamdesetogodišnja umirovljenica iz Splita. Moj svijet se srušio kad je moj zet Ivan počeo postavljati pravila o tome kada i koliko mogu viđati svoju kćer Anu i unuka Filipa. U ovoj priči dijelim svoju borbu za mjesto u vlastitoj obitelji, osjećaje srama, tuge i nade, te pitanja koja mi ne daju mira.
Ovo je moja priča o tome kako sam, kao najmlađa u obitelji iz malog sela u Bosni, odlučila napustiti sve što poznajem i otići u Zagreb. Suočila sam se s osudom brata, tugom majke i vlastitom krivnjom, ali nisam požalila. Možda sam sebična, ali ponekad je potrebno pobjeći da bi pronašao sebe.
Jedne kišne listopadske večeri, moj brat Ivan me iznenada nazvao i zamolio za pomoć oko renoviranja stana. Iako mi nikada nije uzvratio istom mjerom, osjećala sam dužnost prema obitelji i pristala sam. Ova priča govori o tome kako su očekivanja obitelji postala teret, ali i o tome kako sam napokon naučila reći ‘ne’ i izboriti se za sebe.
Moje ime je Vesna i nikada nisam mislila da će mi se život srušiti zbog riječi koje mi je izgovorila vlastita snaha, Sanja. Nakon godina zajedničkog života, žrtava i borbe za obitelj, sve se raspalo u jednom danu. Ovo je priča o izdaji, boli i pitanjima na koja još uvijek tražim odgovore.
Imala sam devetnaest godina kad sam se udala za Dinu, vjerujući da će ljubav biti dovoljna. Život sa svekrvom i mužem u malom stanu u Sarajevu pretvorio se u svakodnevnu borbu, a jedan razgovor za stolom promijenio je sve. Na kraju sam morala birati između sebe i tuđih očekivanja.
Jednog jutra sam, slomljena i izgubljena, ostavila muža i djecu kod svekrve u Sarajevu i otišla u Kaliforniju. U ovom pismu iz daljine, suočavam se s vlastitim osjećajem krivnje, ali i neizdrživom potrebom da pronađem sebe. Moja priča je poziv svim ženama koje su se ikada osjećale zarobljeno između očekivanja drugih i vlastitih snova.
Ova priča prati moju unutarnju borbu kada moj sin Ivan i njegova supruga Lejla odbijaju dati našem unuku ime po mom ocu, što je u našoj obitelji bila sveta tradicija. Kroz sukobe, tišinu i pokušaje pomirenja, preispitujem granice između poštovanja prošlosti i prava na vlastiti izbor. Na kraju se pitam jesam li izgubila sina zbog imena ili sam možda izgubila dio sebe držeći se prošlosti.
Prije dvanaest godina Damir me ostavio zbog druge žene, ostavivši mene i našu kćer Lanu same. Danas, dok pokušavam izgraditi novi život, on se iznenada pojavljuje na vratima, noseći sa sobom sve ono što sam godinama pokušavala zaboraviti. Sada stojim pred najtežom odlukom u životu – oprostiti ili zauvijek zatvoriti vrata prošlosti.
Sve je počelo kad sam iz čiste dobrote ustupila svoj stan prijateljima. Vjerovala sam u njih, ali sada gledam u razrušene zidove i osjećam gorčinu izdaje. Ova priča je o povjerenju, razočaranju i borbi da ponovno pronađem vjeru u ljude.
Od trenutka kad sam saznala da sam trudna s Damirom, moj život se pretvorio u vrtlog nesigurnosti. Njegova majka, Vesna, otvoreno je stala na njegovu stranu i podržavala njegovu odluku da ne želi brak, dok je njegov otac, gospodin Stjepan, jedini pokazivao razumijevanje za moju bol. U toj borbi između želja, očekivanja i obiteljskih pritisaka, morala sam pronaći snagu da izgovorim istinu – i sebi i njima.
Tjedan dana prije mog vjenčanja, obiteljska tajna koju je sestra godinama skrivala izašla je na vidjelo. Zaručnik me ostavio, obitelj se raspala, a ja sam ostala sama s boli i pitanjima. Može li se život nastaviti kad sve u što si vjerovala nestane u jednom trenu?
