Ovo je priča o meni, Ivanu, koji sam nakon godina rada u zagrebačkom fast foodu dobio otkaz i posljednju plaću isplaćenu u kovanicama. Kroz sukobe s gazdom, obiteljsku sramotu i borbu za dostojanstvo, suočavam se s pitanjem koliko vrijedim u očima društva. Moja priča otvara raspravu o pravima radnika, poniženju i borbi za pravdu.
Na svom prvom danu u novoj školi, osjećao sam se izgubljeno i sam, dok nisam ugledao Lejlu kako plače na klupi. Pristupio sam joj, ne znajući da će taj susret promijeniti ne samo naše živote, nego i cijelu školu. Ovo je priča o hrabrosti, empatiji i borbi protiv predrasuda u društvu koje često okreće glavu od tuđe boli.
Na pragu šesnaestog rođendana, suočavam se s gubitkom majke i hladnoćom oca, dok se osjećam nevidljivom pored polusestre koja je uvijek u centru pažnje. U toj tišini i boli, pokušavam pronaći svoj glas i smisao, boreći se s osjećajem manje vrijednosti i nepravde. Ovo je priča o traženju ljubavi, prihvaćanja i hrabrosti da budem svoja, čak i kad me najbliži ne vide.
Od prvog dana osjećala sam se kao da sam u sjeni svog mlađeg brata, bolesnog dječaka kojem je cijela obitelj posvetila život. Nakon što sam završila srednju školu, napustila sam dom, ali majka mi to nikada nije oprostila. Njene poruke pune mržnje i prijetnji proganjaju me i danas, a ja se pitam – gdje je granica između ljubavi i žrtvovanja?
Moje ime je Ivana i mislila sam da ništa ne može poljuljati našu obitelj, dok moj mlađi brat Luka nije odlučio oženiti se s 19 godina i zatražiti svoj dio roditeljske kuće. Njegova odluka pokrenula je lavinu sukoba, neizrečenih zamjerki i starih rana koje su godinama tinjale ispod površine. Sada se pitam: što znači biti obitelj kad nas materijalne stvari počnu dijeliti?
Moj brat Filip i ja bili smo nerazdvojni, sve dok naši roditelji nisu meni kupili auto. Od tog dana, naš odnos se raspao, a ja sam ostala sama s krivnjom i pitanjima. Ovo je priča o ljubomori, obiteljskim očekivanjima i boli kad izgubiš nekoga tko ti je bio sve.
Moje ime je Lejla i nikada neću zaboraviti noć kada su me dvojica policajaca zaustavila bez razloga. Sve što sam znala o svojim pravima tada je postalo oružje, ali i teret. Ova priča je o borbi za dostojanstvo, o strahu, ali i o hrabrosti da se ne šuti.
Nikad neću zaboraviti tu večer kad smo, vođeni ludilom i željom za bijegom od svakodnevice, iznijeli staru kadu na ulicu i napunili je pjenom. Smijali smo se, pjevali i osjećali slobodu, ali ispod površine skrivala se bol koju nitko nije znao osim mene. Ta noć promijenila je naše prijateljstvo i natjerala me da se zapitam što zapravo znači biti sretan.
