Odrasla sam u obitelji gdje su pravila bila stroga, a očekivanja još stroža. Godinama sam pokušavala biti savršena kći, ali unutarnji nemir i želja za slobodom rasli su iz dana u dan. Ovo je priča o mom bijegu iz zlatnog kaveza, o boli, sukobima i pronalasku vlastitog glasa.
Moje ime je Lana i izbačena sam s maturalne večeri jer sam nosila cvjetnu haljinu koja nije odgovarala strogim pravilima škole. U suzama sam nazvala svoju najbolju prijateljicu, osjećajući se izdano i posramljeno, ali sam snagu pronašla na neočekivanom mjestu – proslavi kod svoje rođakinje. Ova noć me naučila koliko je važno ostati vjeran sebi, čak i kad te društvo odbacuje.
Zovem se Lejla Hadžić i nikada neću zaboraviti noć kada su crvene cipele postale simbol svega što sam izgubila i pronašla. Umjesto plesa i smijeha, stajala sam sama ispred škole, dok su mi suze klizile niz lice, a kiša natapala moju haljinu. Te večeri sam shvatila koliko boli nepravda, ali i koliko snage leži u oprostu i ljubavi prema sebi.
Sve je počelo na satu biologije, kad sam otkrila da krvna grupa mojih roditelja i moja ne odgovaraju. U toj potrazi za istinom, suočila sam se s obiteljskim lažima, boli i pitanjem tko sam zapravo. Ova priča je o traženju identiteta, oprostu i snazi da nastaviš dalje kad ti se svijet raspadne.
Moje ime je Lejla i cijeli život sam se borila s osjećajem da ne pripadam, jer su me svi, pa čak i moja majka, doživljavali kao nekoga tko nije dovoljno ‘žensko’. Jedan razredni izlet i jedna fotografija otvorili su stare rane i natjerali me da se suočim s pitanjem identiteta. Ova priča je moj pokušaj da pronađem sebe u svijetu koji me uporno gura u tuđe kalupe.
Ovo je priča o meni, Ivanu, koji sam nakon godina rada u zagrebačkom fast foodu dobio otkaz i posljednju plaću isplaćenu u kovanicama. Kroz sukobe s gazdom, obiteljsku sramotu i borbu za dostojanstvo, suočavam se s pitanjem koliko vrijedim u očima društva. Moja priča otvara raspravu o pravima radnika, poniženju i borbi za pravdu.
Na svom prvom danu u novoj školi, osjećao sam se izgubljeno i sam, dok nisam ugledao Lejlu kako plače na klupi. Pristupio sam joj, ne znajući da će taj susret promijeniti ne samo naše živote, nego i cijelu školu. Ovo je priča o hrabrosti, empatiji i borbi protiv predrasuda u društvu koje često okreće glavu od tuđe boli.
Na pragu šesnaestog rođendana, suočavam se s gubitkom majke i hladnoćom oca, dok se osjećam nevidljivom pored polusestre koja je uvijek u centru pažnje. U toj tišini i boli, pokušavam pronaći svoj glas i smisao, boreći se s osjećajem manje vrijednosti i nepravde. Ovo je priča o traženju ljubavi, prihvaćanja i hrabrosti da budem svoja, čak i kad me najbliži ne vide.
Od prvog dana osjećala sam se kao da sam u sjeni svog mlađeg brata, bolesnog dječaka kojem je cijela obitelj posvetila život. Nakon što sam završila srednju školu, napustila sam dom, ali majka mi to nikada nije oprostila. Njene poruke pune mržnje i prijetnji proganjaju me i danas, a ja se pitam – gdje je granica između ljubavi i žrtvovanja?
Moje ime je Ivana i mislila sam da ništa ne može poljuljati našu obitelj, dok moj mlađi brat Luka nije odlučio oženiti se s 19 godina i zatražiti svoj dio roditeljske kuće. Njegova odluka pokrenula je lavinu sukoba, neizrečenih zamjerki i starih rana koje su godinama tinjale ispod površine. Sada se pitam: što znači biti obitelj kad nas materijalne stvari počnu dijeliti?
Moj brat Filip i ja bili smo nerazdvojni, sve dok naši roditelji nisu meni kupili auto. Od tog dana, naš odnos se raspao, a ja sam ostala sama s krivnjom i pitanjima. Ovo je priča o ljubomori, obiteljskim očekivanjima i boli kad izgubiš nekoga tko ti je bio sve.
Moje ime je Lejla i nikada neću zaboraviti noć kada su me dvojica policajaca zaustavila bez razloga. Sve što sam znala o svojim pravima tada je postalo oružje, ali i teret. Ova priča je o borbi za dostojanstvo, o strahu, ali i o hrabrosti da se ne šuti.
