Moje ime je Ivana i nikada neću zaboraviti dan kada sam morala pustiti ruku svoje dvogodišnje kćeri, Eme. U bolničkoj sobi, okružena sestrama koje su tiho pjevale ‘Ti si moje sunce’, suočila sam se s najtežom odlukom u životu – darovati Emičine organe drugoj djeci. Ova priča je o boli, ljubavi i hrabrosti koju nisam znala da imam.
Zovem se Marija i cijeli život sam posvetila svojoj obitelji, odgajajući unuke kao vlastitu djecu. Danas, kad su odrasli i svatko živi svoj život, osjećam se zaboravljeno i nevidljivo. Ovo je priča o žrtvi, tišini i boli koju nosim u srcu, nadajući se da nisam jedina koja ovako osjeća.
Na bratovom rođendanu, pred cijelom porodicom, doživjela sam javno poniženje od snahe jer nisam htjela čuvati njeno dijete. Ta večer mi je slomila srce i natjerala me da preispitam sve što sam znala o ljubavi, lojalnosti i vlastitoj vrijednosti. Ovo je moja priča o boli, izdaji i pokušaju da pronađem svoje mjesto među onima koje sam smatrala najbližima.
Preselila sam se iz Mostara u Zagreb zbog studija, uvjerena da ću tamo pronaći svoj mir i sreću. Udaljenost od obitelji činila mi se kao nužno zlo, ali jedan neočekivani događaj natjerao me da preispitam sve što sam mislila o bliskosti i udaljenosti. Tek tada sam shvatila koliko su obiteljske veze komplicirane i koliko nam ponekad udaljenost može biti spas.
Jedan telefonski poziv moje svekrve promijenio je sve. Borila sam se za svoje dijete, za svoje dostojanstvo i za mir u obitelji, dok su stare rane i neizgovorene riječi izlazile na površinu. Ovo je priča o ljubavi, boli i hrabrosti jedne majke u bosansko-hrvatskoj svakodnevici.
Moje ime je Lejla i nikada neću zaboraviti trenutak kada sam, držeći maminu ruku, pokušala objasniti zašto baka zaslužuje bolje. Odrasla sam gledajući baku Nadu kako se bori sama, dok su moji roditelji uvijek imali izgovore. Ova priča je moj vapaj, ali i pitanje: koliko nas zaista čuje one koji nas trebaju?
Ležao sam na rubu života, u tišini bolničke sobe, dok su liječnici šaptali da nade više nema. Ali kad sam čuo glasove svojih unuka, nešto se u meni prelomilo i vratio sam se iz tame. Ovo je priča o ljubavi koja nadilazi granice tijela i vremena.
Moja majka me ostavila kod nane kad sam imala samo šest godina, a ja sam godinama čekala njen povratak. Kad se napokon vratila, istina o njenim razlozima slomila mi je srce. Ovo je priča o izdaji, snazi prave ljubavi i borbi za vlastiti identitet.
Moje ime je Ljubica i nakon što su mi noge počele otkazivati, morala sam donijeti tešku odluku i preseliti se kod kćeri Dajane. Naša svakodnevica puna je trzavica, neizgovorenih riječi i starih rana, ali i novih prilika za razumijevanje i ljubav. Kroz smijeh, suze i zajedničke borbe, ponovno otkrivamo što znači biti obitelj.
Moja priča je o borbi za bolji život za sina, dok se suočavam s odbijanjem i hladnoćom muževljevih imućnih roditelja. Svakodnevno osjećam težinu nepravde i razliku između naših svjetova, dok pokušavam sačuvati brak i dostojanstvo. Pitanje je koliko dugo ljubav može izdržati kad obitelj ne želi pomoći.
Jednog običnog dana na poslu, razgovor o roditeljskim mirovinama me pogodio ravno u srce i natjerao da preispitam sve što sam mislila o svojoj majci. Odrasla sam u uvjerenju da svatko mora sam brinuti o sebi, ali kad su se prošlost i sadašnjost sudarile u našoj obitelji, bila sam prisiljena suočiti se s pitanjima odgovornosti, srama i ljubavi. Ovo je priča o generacijskom jazu, ponosu i stvarnoj vrijednosti roditeljske žrtve.
Sve je počelo jednim pozivom koji mi je zaledio krv u žilama. U toj sekundi shvatio sam koliko sam bio slijep za majčinu ljubav, koliko sam je uzimao zdravo za gotovo. Ovo je moja ispovijest o propuštenim prilikama, tišini koja boli više od riječi i pitanju – je li ikada prekasno za oprost?
