Usred burne večeri, suočena sam s tišinom vlastite dnevne sobe, dok iz susjedne sobe dopire glas moje kćeri Lejle koja mi drsko uzvraća da joj „prestaneš disati za vratom“. Kroz njen bijeg osjećam se kao uljez u vlastitom domu, a moja potpuna nemogućnost da joj pomognem budi u meni tjeskobu odbacivanja i vlastite nevažnosti. Ova priča je putovanje kroz krivnju, čežnju i razapetost između želje za blizinom i poštovanja granica voljenih osoba, gdje svaki izljev brige budi nemir, a povlačenje miriše na gubitak.