Zovem se Ivana i već godinama živim u začaranom krugu kuhanja, jer moj suprug Dario odbija jesti bilo što što nije svježe pripremljeno. Svako jutro ustajem ranije kako bih mu skuhala topli doručak, a nakon posla žurim kući da stignem napraviti večeru. Osjećam se iscrpljeno, neshvaćeno i pitam se je li ovo život kakav sam željela.
Moj brak s Dinom bio je poput bureta bez dna – uvijek sam davala, a on uzimao. Jednog dana, kad sam mu mirno rekla da više ne mogu nositi sve na svojim leđima, sve se promijenilo. Ta rečenica pokrenula je lavinu emocija, svađa i pitanja o tome što znači biti podrška, a što biti teret.
Jedne obične večeri, dok sam mislila da mi je najveći problem što nemam više kave, na vrata mog stana pokucala je nepoznata porodica tvrdeći da je to njihov dom. Ta noć me natjerala da preispitam granice povjerenja, sigurnosti i vlastite otvorenosti prema drugima. I danas se pitam gdje završava gostoprimstvo, a počinje potreba da zaštitim svoj svijet.
Zovem se Zvonimir, imam 54 godine i nakon razvoda odlučio sam živjeti sam, iako me svi oko mene nagovaraju da pronađem novu ženu. Kroz razgovore s prijateljem Edinom i svakodnevne susrete s obitelji, suočavam se s pritiscima društva i vlastitim strahovima. Ovo je priča o izboru samoće, boli prošlosti i traženju mira u svijetu koji ne razumije.
Svekrva mi je dala mjesec dana da napustim stan, a moj muž Marko nije rekao ni riječ. Osjećala sam se izdano, sama protiv cijelog svijeta, ali sam kroz suze i borbu pronašla snagu za novi početak. Ovo je moja priča o granicama, obitelji i traženju vlastitog mjesta pod suncem.
Moja priča počinje u trenutku kad sam, između suza i bijesa, morala birati između majčine sumnje i vjere u svog muža. Kroz borbu s financijskim problemima, majčinom osudom i brigom za sina s posebnim potrebama, otkrila sam snagu za koju nisam znala da postoji. Ovo je priča o tome kako smo, unatoč svemu, pronašli put do sreće i razumijevanja.
Ja sam Anka, baka iz sela blizu Sarajeva, i ova priča je o mojoj borbi s usamljenošću, obiteljskim nesporazumima i traženju smisla u starosti. Nakon što mi unuk Amar izgovori rečenicu koja mi slomi srce, preispitujem odnose s djecom i unucima, ali i vlastitu vrijednost. Kroz svakodnevne sukobe, sjećanja na prošlost i tračak nade, pokušavam pronaći mir u svijetu koji se mijenja brže nego što mogu pratiti.
Zovem se Jasmina, imam 65 godina i samo jednu kćerku, Lejlu. Odrasla sam u Sarajevu, a Lejlu sam podizala sama nakon što nas je muž napustio. Danas me optužuje da gušim njen život, ali ja osjećam samo prazninu koju ne znam ispuniti.
Moja svakodnevica je postala igra skrivača u vlastitoj obitelji. Zet me ne želi u njihovoj kući, iako sam samo željela pomoći svojoj kćeri i biti uz unuku. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem i mjesto gdje postavljam pitanje: gdje je granica između ljubavi i kontrole?
Jedne kišne listopadske večeri, moj brat Ivan me iznenada nazvao i zamolio za pomoć oko renoviranja stana. Iako mi nikada nije uzvratio istom mjerom, osjećala sam dužnost prema obitelji i pristala sam. Ova priča govori o tome kako su očekivanja obitelji postala teret, ali i o tome kako sam napokon naučila reći ‘ne’ i izboriti se za sebe.
Imala sam devetnaest godina kad sam se udala za Dinu, vjerujući da će ljubav biti dovoljna. Život sa svekrvom i mužem u malom stanu u Sarajevu pretvorio se u svakodnevnu borbu, a jedan razgovor za stolom promijenio je sve. Na kraju sam morala birati između sebe i tuđih očekivanja.
Moje ime je Ljiljana i mjesecima živim u sjeni svađe sa snahom oko stare komode. Umjesto zahvalnosti, naišla sam na zid nerazumijevanja i osjećaj da gubim vlastitu obitelj. Ova priča je moj pokušaj da pronađem smisao u sukobu koji je izbio zbog naizgled beznačajnog komada namještaja.
