Moja svakodnevica je postala igra skrivača u vlastitoj obitelji. Zet me ne želi u njihovoj kući, iako sam samo željela pomoći svojoj kćeri i biti uz unuku. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem i mjesto gdje postavljam pitanje: gdje je granica između ljubavi i kontrole?
Jedne kišne listopadske večeri, moj brat Ivan me iznenada nazvao i zamolio za pomoć oko renoviranja stana. Iako mi nikada nije uzvratio istom mjerom, osjećala sam dužnost prema obitelji i pristala sam. Ova priča govori o tome kako su očekivanja obitelji postala teret, ali i o tome kako sam napokon naučila reći ‘ne’ i izboriti se za sebe.
Imala sam devetnaest godina kad sam se udala za Dinu, vjerujući da će ljubav biti dovoljna. Život sa svekrvom i mužem u malom stanu u Sarajevu pretvorio se u svakodnevnu borbu, a jedan razgovor za stolom promijenio je sve. Na kraju sam morala birati između sebe i tuđih očekivanja.
Moje ime je Ljiljana i mjesecima živim u sjeni svađe sa snahom oko stare komode. Umjesto zahvalnosti, naišla sam na zid nerazumijevanja i osjećaj da gubim vlastitu obitelj. Ova priča je moj pokušaj da pronađem smisao u sukobu koji je izbio zbog naizgled beznačajnog komada namještaja.
Sve je počelo kad sam iz čiste dobrote ustupila svoj stan prijateljima. Vjerovala sam u njih, ali sada gledam u razrušene zidove i osjećam gorčinu izdaje. Ova priča je o povjerenju, razočaranju i borbi da ponovno pronađem vjeru u ljude.
Od trenutka kad sam saznala da sam trudna s Damirom, moj život se pretvorio u vrtlog nesigurnosti. Njegova majka, Vesna, otvoreno je stala na njegovu stranu i podržavala njegovu odluku da ne želi brak, dok je njegov otac, gospodin Stjepan, jedini pokazivao razumijevanje za moju bol. U toj borbi između želja, očekivanja i obiteljskih pritisaka, morala sam pronaći snagu da izgovorim istinu – i sebi i njima.
Moj mlađi brat Ivan želi da roditelji prodaju kuću kako bi imao novac za svadbu. Svaki dan je borba između ljubavi prema bratu i osjećaja odgovornosti prema roditeljima. Osjećam se izgubljeno, rastrgano između dvije strane koje volim najviše na svijetu.
Zovem se Ljiljana, imam 67 godina, i prije dvije godine prodala sam našu veliku kuću u Sarajevu kako bih pomogla svojoj djeci da riješe stambeno pitanje. Danas, dok sjedim sama u malom stanu na Grbavici, osjećam se kao da sam izgubila i dom i mjesto u njihovim životima. Ovo je priča o žrtvi, razočaranju i čežnji za obitelji koja se polako udaljava.
Godinama sam sanjala o vlastitom domu, ali kad smo ga napokon kupili, nisam mogla ni zamisliti da će mi ga pokušati oduzeti vlastita sestra i njezin muž. Njihova pohlepa i spletke razotkrile su pravu prirodu obiteljskih odnosa i natjerale me da preispitam sve u što sam vjerovala. Ovo je priča o izdaji, boli i borbi za ono što je tvoje.
Ovo je priča o mojoj borbi s majčinom tvrdoglavošću i potrebom da uvijek sluša tuđe mišljenje više nego svoje dijete. Kroz svakodnevne sukobe, osjećala sam se nevidljivom i neshvaćenom, a najviše me boljelo kad je odbila pomoći samo zato što to nisu učinili susjedi. Ova priča je moj pokušaj da shvatim zašto su riječi ponekad teže izgovoriti nego prešutjeti.
Sve je počelo običnim pitanjem o novcu, a završilo otkrivanjem tajni koje su mi slomile srce. Pišem o izdaji, povjerenju i borbi za vlastito dostojanstvo u svijetu gdje prošlost nikada ne prestaje proganjati. Moja priča je poziv svima da se zapitaju: koliko zapravo poznajemo one koje volimo?
Moj život se preokrenuo kada sam, uz svoju kćer, postala majka i dječaku kojeg je njegova biološka majka ostavila zbog karijere. Kroz svakodnevne borbe, predrasude okoline i vlastite sumnje, naučila sam što znači istinska ljubav i žrtva. Ovo je priča o boli, oprostu i snazi žene koja je odlučila voljeti dijete koje nije rodila.
