Ovo je priča o meni, Ivanu, koji sam nakon godina rada u zagrebačkom fast foodu dobio otkaz i posljednju plaću isplaćenu u kovanicama. Kroz sukobe s gazdom, obiteljsku sramotu i borbu za dostojanstvo, suočavam se s pitanjem koliko vrijedim u očima društva. Moja priča otvara raspravu o pravima radnika, poniženju i borbi za pravdu.
Moja majka je došla živjeti kod nas nakon što je napunila 75 godina, misleći da je to najprirodnija stvar na svijetu. Međutim, ubrzo sam shvatila da su svakodnevni suživot, stare rane i neizgovorene riječi mnogo teži nego što sam mogla zamisliti. Ovo je priča o tome kako su se naši odnosi mijenjali, kako sam se borila za vlastiti mir i kako sam naučila što znači biti kćerka, supruga i majka – sve u isto vrijeme.
Moja svekrva, Marija, traži od mene da prodam kuću koju sam naslijedila od roditelja i preselim se kod nje radi njezine udobnosti. Osjećam se rastrgano između vlastite sreće i tuđih očekivanja, dok se moj suprug Ivan povlači i ne želi zauzeti stranu. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem i pitanjem: gdje su granice žrtve za obitelj?
Moja priča počinje na dan kada sam shvatila da moja kćerka nije dobrodošla za istim stolom kao moj sin. Svekrvina stara tradicija favoriziranja jednog djeteta razdire našu obitelj, a ja se borim između ljubavi prema djeci i želje da sačuvam mir. Svaka riječ, svaki pogled, postaje borba za pravdu i dostojanstvo moje djece.
Moje ime je Ivana i već pet godina pokušavam postati majka. Nakon bezbroj neuspjelih pokušaja, moj suprug Dario i ja suočavamo se s najtežim pitanjem našeg života. Sve se mijenja kad jednog hladnog prosinačkog jutra pronađemo dijete na pragu naše zgrade.
Sve se promijenilo one olujne noći kada je moja unuka, uplakana i promrzla, pokucala na moja vrata, a moja kćerka, Lejla, nestala bez traga. Kroz ovu priču proživljavam krivnju, otkrivam porodične tajne i pitam se gdje sam pogriješila kao majka. Ovo je priča o ljubavi, gubitku i nadi da će nas istina možda jednog dana ponovno spojiti.
Godinama sam vjerovala da su naši susjedi poput obitelji. Dijelili smo sve, od kave do najdubljih tajni, a onda su nas izdali kad nam je bilo najteže. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje smo pogriješili i zašto je povjerenje tako lako slomiti.
Godinama sam se brinula o svom bolesnom djedu, dok su ostali iz porodice dolazili samo kad je trebalo pokazati lice. Nakon njegove smrti, saznala sam da je sve ostavio njima. Ovo je priča o izdaji, boli i vječnom pitanju – isplati li se uopće biti dobar?
Moje ime je Viktorija i živim u Sarajevu. Oduvijek sam bila ponosna na svog sina, ali prema kćerki sam osjećala samo razočaranje i ljutnju. Ovo je priča o tome kako su moje odluke i osjećaji prema djeci oblikovali našu porodicu i mene samu.
Sjedim sama u hladnoj kući, dok mi kroz glavu odzvanjaju riječi moje kćeri: ‘Više nam ne trebaš.’ Sve što sam gradila i voljela sada mi se čini dalekim, a osjećaj odbačenosti guši me više od zime koja ulazi kroz prozore. Pitam se gdje sam pogriješila i ima li još mjesta za mene u ovom svijetu koji sam stvarala za njih.
Moja majka je sve svoje ušteđevine dala mom bratu, baš kad sam saznala da sam trudna. Osjećam se izdano i izgubljeno, pitajući se kako dalje i kome se mogu obratiti za podršku. Ovo je priča o obitelji, nepravdi i snazi da nastavim dalje.
Moje ime je Ljubica i imam 73 godine. Nedavno sam doživjela ponižavajući trenutak u vlastitoj zgradi, kad sam shvatila koliko su stariji ljudi postali nevidljivi u današnjem društvu. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem i poštovanjem koje starost zaslužuje.
