Moje ime je Gianna i majka sam dječaka s Downovim sindromom. Kada je nepoznati čovjek na igralištu uvrijedio mog sina, odlučila sam mu napisati pismo koje je potreslo cijelo naše naselje. Ovo je priča o boli, hrabrosti i nadi da će ljudi naučiti gledati srcem, a ne predrasudama.
Moja kćerka Lejla odlučila je udati se za Amira, mladića bez stalnog posla i imovine. Moje srce bilo je ispunjeno strahom i ponosom, a obiteljski odnosi su se raspadali pred mojim očima. Tek kad sam izgubila gotovo sve, shvatila sam što znači prava sreća i koliko sam griješila.
Odrasla sam u sarajevskom predgrađu, okružena šutnjom o ocu kojeg nikad nisam upoznala. Kroz siromaštvo, sram i obiteljske tajne, naučila sam koliko je teško nositi se s neizgovorenim riječima i oprostom. Ovo je priča o boli, hrabrosti i traženju istine.
Jednog hladnog prosinačkog jutra, dok sam drhtala na pragu svoje kuće u Travniku, pronašla sam omotnicu koja mi je promijenila život. U trenutku kada sam bila na rubu očaja zbog bolesti sina i obiteljskih sukoba, netko mi je pružio nadu i podsjetio me da još uvijek postoje dobri ljudi. Ovo je priča o borbi za dostojanstvo, obiteljskim nesuglasicama i malim čudima koja nas drže na životu.
Moje ime je Vesna i nikada nisam mislila da će mi vlastita majka, u osamdesetoj godini, okrenuti leđa zbog razvoda. Sada, kad se svi bore za njezinu naklonost i imovinu, osjećam se izdano od onih koje sam najviše voljela. Moja kćerka Lana, majka Marija i brat Davor – svi su postali stranci u mojoj kući, a ja više ne znam kome mogu vjerovati.
Nikada nisam mislila da ću u šezdesetoj godini ponovno osjetiti leptiriće u trbuhu. Moja obitelj i prijatelji nisu mogli shvatiti zašto se mijenjam, zašto se smijem kao djevojčica i zašto mi je odjednom stalo do sitnica. Ovo je priča o tome kako sam, kad su svi digli ruke od mene, pronašla sebe i ljubav koja mi je vratila vjeru u život.
Ovo je priča o meni, Ivani, koja je morala donijeti najtežu odluku u životu – smjestiti oca u dom za starije osobe. Suočavam se s osudom sestre i majke, osjećajem krivnje i pitanjem jesam li izdala vlastitu obitelj. Moja svakodnevica je borba između ljubavi, odgovornosti i vlastitih granica.
Ostala sam sama nakon što su mi djeca otišla svojim putem, a svakodnevicu mi je ispunila tišina i praznina. Neočekivano, susjedica Azra postala mi je najveća podrška, dok su me vlastita djeca zaboravila. Kroz ovu priču proživljavam tugu, ponos, ali i zahvalnost prema onima koji su tu kada je najpotrebnije.
Nakon burne svađe s ocem, napustio sam našu kuću u Kragujevcu i godinama lutao, noseći sa sobom teret krivnje i neizgovorenih riječi. Vraćam se kući kad saznam da je majka teško bolesna, a otac me dočekuje šutnjom, dok se stari konflikti i neizliječene rane ponovno otvaraju. U toj tišini, pitam se može li obitelj preživjeti sve izdaje, nesporazume i oprostiti ono što je bilo.
Vratila sam se iz bolnice s novorođenom kćeri, a kod kuće me dočekala tišina, nered i potpuna odsutnost podrške. Suprug Ivan bio je zaokupljen poslom, a ja sam se osjećala izgubljeno, prevareno i potpuno sama u najvažnijem trenutku života. Ovo je priča o borbi za sebe i svoje dijete, o razočaranju, ali i o snazi koju sam pronašla kad sam mislila da je više nemam.
Godinama sam radio u Njemačkoj, sanjajući da svojoj djeci osiguram bolji život. Kupio sam im stanove u Zagrebu i Sarajevu, ali sada, kad sam star i umoran, oni mi ne dopuštaju ni da prespavam kod njih. Osjećam se izdano i pitam se gdje sam pogriješio kao otac.
Moje ime je Ivana i život mi se preokrenuo kad je moj muž, Dario, zatražio da moja majka napusti kuću u kojoj sam odrasla. Rastrgana između ljubavi prema majci i braka, suočila sam se s najtežom odlukom u životu. Ova priča je moj vapaj, ali i pitanje: koliko daleko trebamo ići zbog ljubavi?
