Moje ime je Ivana i ovo je priča o tome kako sam se našla zarobljena između ljubavi prema mužu i osjećaja izdaje zbog njegove bliskosti s majkom. Svakodnevno sam se borila s ljubomorom, nesigurnošću i pitanjem gdje prestaje sin, a počinje suprug. Ova priča je moj pokušaj da pronađem glas u vlastitom braku i da pitam: što je važnije – obitelj iz koje dolazimo ili ona koju stvaramo?
Moje ime je Ivana i već deset godina živim u Zagrebu, daleko od rodnog sela u Bosni. Svaki poziv moje majke, svaki susret s bratom i sestrom, budi u meni osjećaj krivnje i čežnje, dok se borim između vlastitih snova i očekivanja obitelji. Ova priča je moj pokušaj da pronađem odgovor – imam li pravo birati svoj put, čak i kad to znači ostaviti one koje najviše volim?
Moja svekrva, nekad topla i prisutna, već mjesecima izbjegava naš dom i unuke. Svakodnevno gledam kako moja djeca pate zbog njezine odsutnosti, dok se ja borim s vlastitom tugom i osjećajem krivnje. Pokušavam pronaći odgovore i zaštititi svoju obitelj od boli, ali tišina svekrve postaje sve teža.
Od prvog trenutka kad sam postala majka, borim se između očekivanja svoje mame i svekrve te želja svoje kćerke. Svaka posjeta baka završava suzama ili ljutnjom jer pokloni koje donose nemaju veze s onim što moju Lejlu zaista usrećuje. Pitam se hoću li ikada uspjeti pronaći ravnotežu između tradicije i sreće svog djeteta.
Zovem se Ivana i već pet godina sam u braku s Damirom. Iz prvog braka imam sina Luku, kojeg moja svekrva nikada nije prihvatila kao svog unuka. Ovo je priča o boli, borbi za obitelj i vječnom pitanju: možemo li ikada zaista postati dio tuđe obitelji?
Na tramvajskoj stanici susrećem Lejlu, moju staru prijateljicu, čije su oči pune tuge dok gura dječja kolica. Kroz njen potresni razgovor otkrivam kako je teško kad suprug bježi od očinstva i kada ljubav prema partneru nije dovoljna da spasi obitelj. Ova priča otkriva bol, razočaranje i snagu žene koja se bori za svoje dijete u društvu koje često okreće glavu.
Ovo je priča o noći kada sam, nakon mjeseci napetosti i žrtvovanja, izbacila sina i snahu iz svog doma. Suočena s nepoštovanjem, osjećajem gubitka i vlastitom boli, odlučila sam prvi put u životu staviti sebe na prvo mjesto. Iako je to bila najteža odluka koju sam donijela, osjetila sam olakšanje i novu snagu.
Radim kao smjenski vođa u tvornici u Karlovcu i uvijek sam vjerovao da su kolege poput obitelji. Kada me kolegica Sanja zamolila da joj platim ručak jer je zaboravila novčanik, nisam ni slutio koliko će mi to iskustvo promijeniti pogled na povjerenje i granice među ljudima. Ova priča je o tome kako jedno malo povjerenje može prerasti u veliko razočaranje.
Te noći sam donio najtežu odluku u životu: zamolio sam svog sina i snahu da napuste moj dom. U toj tišini, između ljubavi i granica, shvatio sam koliko boli kad moraš birati između sebe i onih koje najviše voliš. Pitam se, može li ljubav preživjeti kad povučeš crtu koju si cijeli život izbjegavao?
Prodala sam svoj stan i preselila se kod sina i snaje, vjerujući da ću pronaći toplinu i zajedništvo. Umjesto toga, našla sam se kao gost u vlastitoj porodici, svakodnevno boreći se s osjećajem usamljenosti i nevidljivosti. Ovo je moja priča o tome kako dom može postati najhladnije mjesto na svijetu.
Od trenutka kad sam čula da bih trebala prodati svoj stan kako bih spasila muževu porodicu, osjećala sam se izdano i izgubljeno. Godinama sam šutjela i pristajala na kompromise, ali sada sam odlučila boriti se za sebe i ono što mi pripada. Ovo je priča o granicama, porodičnim sukobima i hrabrosti da konačno kažem: dosta je.
Zovem se Zorana i već deset godina svaki dan kuham iznova jer moj muž Dario ne jede ništa što nije svježe. Svakog jutra ustajem prije zore, a navečer umorna padam u krevet, pitajući se gdje sam nestala u toj svakodnevnoj žrtvi. Ovo je priča o ljubavi, granicama i tihoj boli koja se uvukla među lonce i tanjure.
