Svekrva je tražila da joj kupimo kuću na selu dok mi otplaćujemo kredit, a tek kad sam rekla „ne“ shvatili smo šta je zapravo muči

„Ako meni ne možete kupiti malu kuću na selu, onda mi bar odmah recite da za mene u ovoj porodici više nema mjesta.“ To mi je svekrva rekla za stolom, pred mužem, baš dok smo završavali ručak. Ja sam spustila viljušku i samo je gledala. Muž je šutio, a meni je u tom trenutku kroz glavu prošlo samo jedno: mi jedva guramo i ovo što imamo.

Imamo stan na kredit, sin nam još traži posao, kćerka radi sezonski pa malo ima, malo nema, a muž i ja krpimo kraj s krajem kao i većina svijeta. Nismo gladni, hvala Bogu, ali da nekome kupujemo kuću, pa još na selu, to je bilo van svake pameti. A opet, nisam htjela odmah planuti jer je svekrva već neko vrijeme bila osjetljiva, lako bi se uvrijedila i odmah govorila da je svima teret.

Muž je poslije, kad smo došli kući, samo sjeo na kauč i rekao: „Znaš kakva je. Pusti je malo.“

Ja sam rekla: „Ne mogu pustiti. Danas je kuća, sutra će biti nešto drugo. A najgore mi je što si šutio.“

On se naljutio: „Šta sam trebao pred njom? Da joj kažem da nema šanse? Znaš da je sama i da to teško podnosi.“

Tu smo se i nas dvoje zakačili. Ja sam njemu prebacila da uvijek mene pušta da budem ‘loša’, a on meni da nemam ni malo strpljenja za njegovu mamu. Istina je da nisam bila bez greške. Zadnjih godinu dana sam je izbjegavala više nego što treba. Kad zove, često se ne javim odmah. Kad dođe, meni je odmah pritisak jer znam da će pričati kako je nekad bilo bolje, kako su ljudi više obilazili jedni druge i kako je njoj najgore kad padne noć. Sve to slušam, klimam glavom, ali u sebi samo mislim šta još imam danas da završim.

Nekoliko dana poslije opet je počela. Zvala je muža i rekla da je našla neku staru kuću u jednom selu, nije skupa, samo treba „malo uložiti“. To „malo“ je kod nje uvijek značilo puno. Muž je opet vrtio istu priču: „Vidjet ćemo.“

Ja sam tad pukla. Rekla sam mu: „Nećeš više govoriti ‘vidjet ćemo’ ako nećemo. To nije pošteno ni prema njoj ni prema meni.“

Te sedmice sam otišla sama malo prošetati i sabrati se. Nisam više mogla od nervoze i griže savjesti. Sve sam nešto vagala: da li sam pregruba, da li je ona stvarno toliko sebična ili je nešto drugo iza toga. Vratila sam se kući i odlučila da neću više ni šutjeti ni okolo-naokolo.

Kad smo sljedeći put otišli kod nje, rekla sam odmah: „Moram nešto otvoreno reći. Mi tebi ne možemo kupiti kuću. Ne zato što te ne poštujemo, nego zato što nemamo od čega. Imamo kredit, troškove i svoje obaveze. I ne želim da se više pravimo da ćemo o tome razmisliti ako znamo da nećemo.“

Svekrva je prvo pocrvenjela, pa rekla: „Dobro. Znači to je to. Za mene nema ništa.“

Muž je tad konačno progovorio: „Mama, nije stvar da za tebe nema ništa. Ali kuća nije rješenje.“

Ona je onda počela plakati, ali ne onako kako sam očekivala, iz inata, nego baš slomljeno. Sjela je i rekla: „Meni ne treba kuća radi kuće. Meni treba da negdje pripadam. U ovoj zgradi samo gledam u zid. Na selu bih makar imala avliju, komšinicu preko puta, nekoga da me zovne na kafu. Vi svi imate svoj život. Kad odete, ja ostanem sama.“

Tu je meni baš bilo teško. Jer sam odjednom shvatila da smo se svi uhvatili za njen zahtjev, za pare, za zidove, a niko nije stvarno čuo šta žena govori. Ali isto tako, ni ona nije bila poštena. Umjesto da kaže da je usamljena i da joj treba društvo, pritiskala nas je da kupujemo nešto što ne možemo.

Poslije smo dugo pričali. I prvi put bez durenja i bez glume da je sve u redu. Rekla je da joj je najgore vikendom i predveče. Da joj teško padne kad čuje lift i vrata od komšija, a kod nje niko ne ulazi. Rekla je i da se stidi stalno zvati nas jer ne želi ispasti očajna, pa onda izvali nešto oko kuće, sela i zemlje, kao da priča o projektu, a ne o samoći.

Muž je poslije priznao da je to odavno slutio, ali da je bježao od razgovora jer je znao da ne može ispuniti ono što ona traži. Ja sam priznala da sam se zatvorila čim čujem novi zahtjev, jer sam imala osjećaj da se od nas stalno nešto očekuje. Oboje smo, svako na svoj način, gurali problem pod tepih.

Na kraju nismo našli neko čudo rješenje, nego obične stvari. Dogovorili smo da je nećemo obilaziti samo kad nešto treba. Muž ide kod nje jednim radnim danom predveče, ne samo nedjeljom na ručak. Ja je nazovem i kad nemam poseban razlog. Kćerka joj je pokazala jednu grupu žena iz kvarta koje se nalaze u domu kulture na radionici i kafi. Komšinica iz zgrade je već ide tamo-vamo s njom na pijacu. Čak je i sama rekla da joj je lakše kad zna da će negdje otići među ljude, makar na sat vremena.

Nije sad odjednom sve idealno. Nekad opet ubaci: „Eh da sam ja negdje na svom.“ Ja se i dalje nekad iznerviram. I ona se nekad povuče pa čeka da je mi čitamo između redova. Ali bar sad znamo o čemu se stvarno radi i ne vrtimo više priču oko kuće koju niko ne može platiti.

Meni je ovo bilo veliko upozorenje da se iza bezveze zahtjeva nekad krije nešto sasvim drugo, ali i da se ne možeš dovijeka praviti fin i govoriti „vidjet ćemo“ kad znaš da nećeš. Jesam li bila pregruba što sam to presjekla odmah ili je baš to trebalo da se konačno kaže? Kako biste vi postupili na mom mjestu?