Kad ljubav nije dovoljna: Priča o Ani i Dini

“Ana, zar stvarno misliš da ćeš biti sretnija bez mene?” Dinin glas mi još uvijek odzvanja u ušima, iako je prošlo već nekoliko mjeseci od našeg posljednjeg razgovora. Sjedila sam na prozoru naše male sobe u Hrasnom, gledala kako kiša ispire prašinu s ulica Sarajeva i pokušavala pronaći odgovor koji bi i meni i njemu dao mir.

Nije bilo lako. Dinu sam upoznala na fakultetu, na predavanju iz sociologije. Bio je onaj tip koji uvijek kasni, ali uvijek ima osmijeh za svakoga. Prijatelji su nas spojili na jednoj rođendanskoj zabavi kod Lejle. Sjećam se kako mi je donio komad torte i rekao: “Za sreću, Ana.” Tada nisam znala da će mi baš on kasnije biti i sreća i tuga.

Godine su prolazile. Zajedno smo prošli kroz studentske ispite, prve poslove, iznajmljivanje stana kod tetke Zlate, pa čak i onaj period kad smo oboje ostali bez posla zbog restrukturiranja firme. Držali smo se jedno drugog kao da smo jedini na svijetu. Ali svijet nije bio samo naš.

Moja mama, Jasna, nikada nije bila zadovoljna Dinom. “Dobar je on dečko, ali nema ambicije, Ana. Ti si mogla bolje,” govorila bi dok bi miješala supu u kuhinji. Tata je bio tiši, ali sam po njegovim pogledima znala da misli isto. Dinin otac, gospodin Hadžić, bio je još stroži: “Dino, vrijeme ti je da se skrasiš, da nađeš pravi posao, da misliš na porodicu!”

Sva ta očekivanja su nas pritiskala. Dino je pokušavao – radio je kao konobar, pa kao vozač dostave, pa čak i kao pomoćni radnik na građevini. Ja sam dobila posao u jednoj nevladinoj organizaciji i prvi put osjetila kako izgleda imati stabilnost. Ali svaki put kad bih došla kući s posla i vidjela Dina umornog, s rukama punim žuljeva, osjećala sam krivnju. Kao da sam ga izdala time što napredujem.

Jedne večeri, dok smo sjedili na balkonu i gledali svjetla grada, Dino je rekao: “Ana, ja ne mogu više ovako. Osjećam se kao da te kočim. Zaslužuješ bolje.” Nisam znala šta da kažem. Srce mi se steglo, ali nisam imala snage priznati da sam i sama počela osjećati isto.

Počeli smo se udaljavati. Ja sam sve više vremena provodila na poslu ili s kolegicama iz organizacije – Amelom i Sabinom. Dino je izlazio s prijateljima iz mahale, vraćao se kasno i sve češće šutio. Ponekad bismo sjedili zajedno za stolom, a između nas bi bila tišina teža od bilo koje svađe.

Jednog dana me nazvala mama: “Ana, dođi kući na ručak. Tata ti nije dobro.” Otišla sam bez razmišljanja. Tata je sjedio u fotelji, blijed i umoran. “Kćeri, život je kratak. Nemoj ga potrošiti čekajući da se neko drugi promijeni,” rekao mi je tiho. Te riječi su me proganjale danima.

Vratila sam se kući i zatekla Dina kako sjedi na podu dnevne sobe s glavom u rukama. “Ana, moramo razgovarati,” rekao je. Sjela sam pored njega, a srce mi je tuklo kao ludo.

“Znam da si nesretna,” počeo je Dino. “Znam da želiš više od ovoga što ti ja mogu dati. Volim te, ali ne želim biti razlog tvoje tuge.” Suze su mi krenule niz lice. “Dino, nije stvar u tebi…” pokušala sam reći, ali me prekinuo.

“Jest, Ana. Stvar je u meni. I u tebi. Oboje smo se promijenili. Ti si odrasla žena koja zna šta želi. Ja… ja još uvijek tražim sebe.”

Te noći smo odlučili da se rastanemo. Bez vikanja, bez ružnih riječi – samo tišina i suze koje su govorile više od svega što bismo mogli izgovoriti.

Prvih nekoliko sedmica bilo je užasno teško. Svaki put kad bih prošla pored mjesta gdje smo zajedno pili kafu ili šetali Vilsonovim šetalištem, srce bi mi preskočilo od bola. Prijatelji su me tješili: “Vrijeme liječi sve.” Ali vrijeme samo produbljuje prazninu dok ne naučiš živjeti s njom.

Počela sam više raditi na sebi – upisala kurs engleskog jezika, volontirala u azilu za pse, putovala s Amelom do Mostara samo da promijenim okolinu. Polako sam shvatila da mogu biti sretna sama sa sobom.

Dino mi se javio nekoliko mjeseci kasnije porukom: “Nadam se da si dobro.” Odgovorila sam: “Jesam. Nadam se da si i ti našao svoj put.” Nismo više razgovarali.

Danas, kad sjedim na istom prozoru i gledam kišu kako pada po Sarajevu, pitam se: Je li ljubav dovoljna kad život traži više? Jesmo li pogriješili što smo pustili jedno drugo ili smo napokon napravili ono što je najbolje za oboje?

Možda nikad neću znati pravi odgovor. Ali znam jedno – ponekad moraš pustiti ono što voliš najviše da bi pronašao sebe.

Šta vi mislite? Je li bolje ostati vjeran ljubavi ili poslušati srce koje traži nešto više? Da li ste vi ikada morali pustiti nekoga koga volite?