Majčina žrtva ili skrivena igra? Priča o Jasni i njenoj djeci

“Ne možeš stalno sve kontrolirati, Jasna!” vikao je moj muž Dario dok je lupao vratima spavaće sobe. Njegove riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam stajala u kuhinji, držeći prljavu krpu u ruci. Na stolu su bile tri prazne šalice od kakaa, ostaci doručka i školske torbe razbacane po podu. Djeca su već kasnila u školu, a ja sam, kao i svako jutro, pokušavala sve držati pod kontrolom.

“Mama, gdje su mi tenisice?” viknula je Lana iz hodnika. “A gdje je moj dres za rukomet?” pitao je Filip, dok je najmlađi, Ivano, plakao jer nije mogao pronaći omiljenu igračku. U tom trenutku, osjećala sam kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Sve sam radila za njih – svaku kunu sam okretala triput prije nego što bih je potrošila na sebe. Ali kad su svi otišli, ostala bih sama u tišini stana, pitajući se: tko sam ja kad nisu tu?

Dario je radio u građevini, često po cijele dane, a ja sam nakon otkaza u tekstilnoj tvornici ostala kod kuće. Prijateljice su mi govorile: “Jasna, moraš misliti i na sebe!” Ali kako? Kad Lana trenira rukomet četiri puta tjedno, Filip ide na nogomet i engleski, a Ivano ima logopeda zbog problema s govorom. Svaki dan bio je borba s vremenom i novcem. Ponekad bih navečer sjedila na balkonu i plakala u tišini, da me nitko ne vidi.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, Dario je došao do mene s papirima u ruci. “Jasna, dugujemo banci još 30 tisuća kuna. Ne možemo više ovako!” Pogledala sam ga u oči i prvi put osjetila kako se nešto u meni lomi. “Ali djeca… Oni trebaju sve to! Ako im ne omogućimo najbolje, što će biti od njih?” Dario je samo odmahnuo glavom: “A što će biti od nas? Kad si zadnji put izašla iz stana osim do škole ili trgovine? Kad si zadnji put nešto napravila za sebe?”

Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svoje majke, kako je uvijek govorila: “Majka mora biti stup kuće.” Ali što ako taj stup pukne? Sljedećih dana počela sam primjećivati sitnice – Lana je bila nervozna prije treninga, Filip je često izmišljao razloge da ne ide na nogomet, a Ivano je postajao povučeniji. Počela sam sumnjati: jesam li ja ta koja ih gura preko granice?

Jednog popodneva Lana je došla uplakana iz škole. “Mama, ne želim više na rukomet! Svi misle da sam umišljena jer uvijek imam novu opremu!” Filip je šutio za stolom, a Ivano je crtao po zidu. Sjela sam na pod pored Lane i prvi put pitala: “Što vi stvarno želite?”

Nastala je tišina. Filip je tiho rekao: “Ja bih radije išao kod djeda na selo nego na nogomet.” Ivano je zagrlio Lanu i šapnuo: “Ja bih samo bio s tobom.” U tom trenutku shvatila sam – možda sam sve ovo radila više zbog sebe nego zbog njih. Možda sam kroz njih pokušavala nadoknaditi ono što meni nedostaje – priznanje, osjećaj važnosti, smisao.

Te večeri sjela sam s Dariom na balkon. “Možda sam pogriješila… Možda sam ih tjerala na sve te aktivnosti jer se bojim da ću bez toga nestati. Bojim se da nisam dovoljno dobra ako nisam savršena majka.” Dario me zagrlio prvi put nakon dugo vremena. “Jasna, ti si dobra majka. Ali moraš biti i dobra prema sebi. Djeca te trebaju sretnu, ne iscrpljenu.”

Sljedećih tjedana polako smo mijenjali rutinu. Lana je prestala s rukometom i upisala likovnu radionicu. Filip je vikende provodio kod djeda u Slavoniji i pomagao oko životinja. Ivano je napokon progovorio rečenicu bez mucanja: “Mama, volim te.” Ja sam počela šetati s prijateljicama po nasipu i upisala tečaj krojenja.

Ali još uvijek me proganja pitanje: jesam li bila sebična ili samo izgubljena? Gdje završava majčina žrtva, a gdje počinje skrivena želja za priznanjem? Možda nikad neću znati pravi odgovor.

Ponekad se pitam – koliko nas majki živi tuđu sreću kroz svoju djecu? I gdje povući crtu između ljubavi i vlastitih neostvarenih snova?