Kad nas je mamina kuća zauvijek posvađala

“Nećeš ti meni uzet ovu kuću!” viknula sam tako glasno da je susjeda Kata sigurno već stavila kavu i otvorila prozor da bolje čuje. A moj brat Marin stoji nasred dnevnog boravka, onog istog gdje je mama godinama držala heklani milje i derao se na mene: “Ne uzimam ti ništa, Ivana, kuća je pola-pola, tako piše u oporuci!”

Ljudi moji, meni je srce lupalo kao da će iskočit kroz grlo. Mama nije bila ni četrdeset dana pod zemljom, a nas dvoje, njena djeca, stojimo ko dva neprijatelja i brojimo zidove, pločice i kvadrate. Katastrofa. Baš ono balkanski film, samo bez kamera i s više psovanja.

Da budem iskrena, ja tad nisam razmišljala ni o pravdi ni o papirima. Ja sam bila u totalnom raspadu. Dugovi, minus, kredit, dijete kreće u školu, kirija kasni dva mjeseca… ma cirkus. I u mojoj glavi je bilo samo jedno: ja sam uz mamu bila zadnje dvije godine, ja sam je vodila doktoru, ja sam joj kuhala, presvlačila je, budila se noću kad joj nije bilo dobro. A Marin? Dođe, donese banane i keks, sjedne pola sata i kaže: “Drži se, mama.” Lako je tako.

Kad je odvjetnik pročitao oporuku i rekao da kuća ide na jednake dijelove, meni se odmah smračilo pred očima. Rekla sam: “Kako jednake dijelove? Jesi li ti normalan? Pa ja nemam gdje!” Marin me gledao onim svojim hladnim pogledom i samo rekao: “Nisam ja kriv što si u problemima. Mama je odlučila pošteno.”

Pošteno? E, tu sam pukla.

“Pošteno je da ti uzmeš pola kuće u kojoj nisi promijenio ni žarulju deset godina?!”
“Pošteno je da poštujemo maminu zadnju volju!”
“Pošteno je da mene i dijete izbaciš na ulicu? Bravo, brate, svaka čast!”

On je odmahnuo rukom i rekao: “Opet glumiš žrtvu.” E kad mi to netko kaže dok jedva spajam kraj s krajem, dođe mi da se teleportiram na planinu i živim sa ovcama. Manje stresa, iskreno.

Probali smo kao “normalno” razgovarati. Sjeli kod tetke Ljiljane za stol, ona skuhala kavu, iznijela kekse, kao da ćemo riješit rat u dnevnom boravku. Ja sam rekla: “Daj mi vremena. Ostavi kuću meni, isplatit ću te kad stanem na noge.” Marin kaže: “Kad? Za pet godina? Deset?” Ja kažem: “Ne znam, ali snaći ću se.” On mrtav-hladan: “Ne živim ja od snaći ćeš se.” Tetka Ljiljana se prekrižila i šapnula: “Jao, dječice moja…”

Onda sam nudila da živim u prizemlju, a njemu da pripadne vikendica od djeda koja je polusrušena i realno više liči na scenografiju za horor nego na imovinu. Nije htio. Rekla sam da proda svoj dio meni na rate. Nije htio. Rekao je ili isplata odmah ili prodaja kuće. Znači čovjek zabetonirao stav, nema milimetra.

Najgore je bilo kad mi je pred svima rekao: “Ti misliš da zaslužuješ više samo zato što si ostala uz mamu. To nije nasljedstvo, to je tvoj izbor.” Ljudi, meni su suze same krenule. Nije to bio izbor, to je bila mama. Ali njemu to nikad nije došlo do glave.

Poslije toga više ništa nije bilo isto. Nismo se čuli za Božić. Nismo se vidjeli za Uskrs. Njegova žena me obrisala sa Fejsa, što je kod nas valjda službena objava rata. Rođaci se podijelili ko da je finale Svjetskog. Jedni kažu: “Marin je u pravu, papir je papir.” Drugi kažu: “Ivana je krv ostavila u toj kući.” A ja između svega, umorna, posramljena i bijesna.

Na kraju je sudski išla prodaja. Kad su došli neki ljudi iz drugog grada gledati kuću, imala sam osjećaj da mi netko čupa utrobu. Jedna žena otvara mamin ormar i kaže: “Ovdje bismo stavili ogledalo.” Ja stojim i gledam onaj zid gdje nam je mama mjerila visinu olovkom svake godine. Marin je bio hladan kao škrinja. Potpisao je papire, uzeo svoj dio i rekao samo: “Ovako je najbolje.” Najbolje kome, brate?

Kad su novi vlasnici promijenili bravu, ja sam sjedila u autu ispred kuće i plakala ko kišna godina. Nije me boljelo samo što sam ostala bez kuće. Boljelo me što sam tog dana ostala i bez brata. Zauvijek, čini mi se.

Sad prođem tom ulicom i ne mogu ni pogledat balkon bez knedle u grlu. Stranci zalijevaju cvijeće koje je mama sadila, a mi se više ni ne pozdravljamo. Sve zbog paragrafa, inata i praznih računa. Strašno kako tuga prvo spoji ljude, a onda ih novac dokrajči.

Nekad se pitam jesam li trebala šutit i pustit sve, ili je on stvarno mogao imat bar malo srca?
Recite mi iskreno, jesam li ja bila sebična… ili je on zaboravio što znači biti obitelj?