Majčina posljednja želja: Obećanje u suzama
“Ivane, dođi bliže, sine.” Majčin glas bio je slab, ali u njemu je još uvijek titrala ona toplina koja me grijala cijeli život. Sjeo sam na rub kreveta, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Njene ruke, nekad snažne i nježne, sada su bile tanke i hladne. “Obećaj mi nešto…” Pogledala me ravno u oči, a ja sam znao da je ovo trenutak koji će mi zauvijek ostati urezan u sjećanje.
“Obećavam, mama, što god trebaš,” prošaptao sam, a suze su mi već navirale na oči. “Samo reci.”
Zastala je, boreći se za dah. “Pobrini se za sestru. Nemoj dopustiti da se razdvojite, što god da se dogodi. I… oprosti tati. On nije znao bolje.”
U tom trenutku, kroz prozor naše male kuće u Travniku, čuo sam zvuk crkvenih zvona. Bio je to običan dan za sve druge, ali za mene – svijet se rušio. Sjećanja su navirala: miris domaće pite koju je mama pravila svake nedjelje, smijeh moje mlađe sestre Lejle dok trči po dvorištu, očeva šutnja nakon još jedne svađe.
Otac je bio težak čovjek. Radio je u Njemačkoj godinama, vraćao se kući samo za praznike. Kad bi došao, kuća bi bila puna napetosti. Nikad nije znao kako pokazati ljubav. Majka je uvijek govorila: “On te voli na svoj način.” Ali ja to nikad nisam osjetio.
Nakon što je majka preminula te večeri, sve se promijenilo. Lejla je imala samo deset godina i nije razumjela zašto mama više ne dolazi po nju u školu. Otac se vratio iz Njemačke na sprovod, ali nije ostao dugo. “Moram raditi, djeco. Nije lako preživjeti ovdje,” rekao je tiho dok je pakirao kofere.
“A što ćemo mi?” pitao sam ga očajnički.
“Ti si sada muškarac u kući, Ivane. Pobrini se za sestru.”
Tih dana sam prvi put osjetio pravi teret odgovornosti. U školi su me gledali sažaljivo, susjedi su šaptali iza leđa: “Jadni mali, ostali bez majke…” Ali nitko nije znao koliko me boljelo kad Lejla noću plače i doziva mamu.
Jedne večeri, dok sam joj pokušavao pričati bajku za laku noć, Lejla me pogledala velikim smeđim očima: “Hoće li se mama vratiti?”
Nisam znao što reći. Samo sam je zagrlio i pustio da mi suze klize niz lice.
Prolazili su mjeseci. Otac je slao novac, ali rijetko zvao. Sve češće sam ga mrzio zbog toga – zbog njegove šutnje, zbog toga što nas je ostavio same kad nam je najviše trebao. Ali majčine riječi nisu mi izlazile iz glave: “Oprosti mu… on nije znao bolje.”
Jednog dana stiglo je pismo iz Njemačke. Otac piše da ima novu obitelj i da ne može više slati novac kao prije. “Žao mi je, Ivane,” pisalo je na kraju.
Tada sam prvi put osjetio pravi bijes. Kako možeš tako lako zaboraviti svoju djecu? Kako možeš otići i početi novi život kao da nas nikad nije bilo?
Ali nisam imao vremena za ljutnju. Morao sam pronaći način da preživimo. Počeo sam raditi kod susjeda na farmi – čistio štale, pomagao oko krava, sve samo da Lejla ima što jesti i da može ići u školu.
Jedne večeri, dok sam sjedio za stolom i gledao stare majčine slike, Lejla je tiho došla do mene.
“Ivane, jesi li ljut na tatu?”
Zastao sam. Nisam znao što reći.
“Ne znam… možda jesam. Ali mama bi htjela da mu oprostim. To mi je zadnje rekla.”
Lejla me zagrlila i šapnula: “I ja mu želim oprostiti. Možda jednog dana opet budemo svi zajedno?”
Te riječi su mi slomile srce i istovremeno mi dale snagu. Znao sam da ne smijem odustati od nje – ni od sebe.
Godine su prolazile. Lejla je završila školu s odličnim uspjehom i upisala fakultet u Sarajevu. Ja sam ostao u Travniku, radeći sve moguće poslove – od konobara do vozača kamiona – samo da joj platim stanarinu i knjige.
Otac se javio tek kad mu je zdravlje počelo popuštati. Poslao je kratku poruku: “Ivane, mogu li doći kući?”
Dugo sam razmišljao što učiniti. Sjećanja na bol nisu nestala, ali majčina posljednja želja bila mi je važnija od svega.
Kad je otac stigao, bio je stariji i slabiji nego što ga pamtim. Sjeli smo za isti onaj stol gdje smo nekad svi zajedno jeli.
“Žao mi je,” rekao je tiho.
Nisam odgovorio odmah. Pogledao sam ga dugo i duboko udahnuo.
“Mama ti je davno oprostila. Ja još učim kako to učiniti,” rekao sam iskreno.
Lejla nas je gledala sa suzama u očima i prvi put nakon mnogo godina osjetio sam da možda ipak možemo biti obitelj – drugačija nego prije, ali ipak obitelj.
Ponekad se pitam: Jesmo li ikada stvarno spremni oprostiti onima koji su nas povrijedili? I koliko nas to oslobađa ili nas zauvijek veže za prošlost?