Izabrao je posao umjesto mene: one noći kad sam shvatila da u našem stanu više nisam bila ničiji prioritet
Stajala sam nasred dnevne sobe u našem podstanarskom stanu u Slavonskom Brodu, bosa na hladnim pločicama, dok mi je večera gorjela na štednjaku, a u prsima je gorjelo nešto mnogo gore. Sat je pokazivao 22:47. Ivan je opet kasnio. Opet bez poruke. Opet bez objašnjenja. Ruke su mi se tresle toliko da sam jedva držala mobitel, a u glavi mi je odzvanjalo samo jedno: ako večeras opet izabere posao umjesto mene, više se neću prepoznati u ogledalu.
Brava je konačno škljocnula. Ušao je umoran, s mirisom cigareta, kiše i tuđeg dana na jakni. Spustio je torbu kraj vrata i jedva me pogledao.
“Je l’ ti znaš koliko je sati?” pitala sam, glasom koji je već pucao.
“Nemoj sad, Aurela, molim te. Imao sam smjenu za smjenom. Nije mi do svađe.”
“Nije ti do svađe? A meni je do čega, Ivane? Da opet grijem hladnu večeru i glumim da živimo kao ljudi?”
Uzdisao je, kao da sam ja teret, a ne žena koja ga čeka mjesecima, godinama, kroz prekovremene, vikende, pozive usred noći i prazna obećanja. Radio je u prijevozničkoj firmi, stalno na terenu između Broda, Doboja i Tuzle, i uvijek je imao isti odgovor: “Moram. Takva je situacija.” Samo što je ta situacija polako pojela sve što smo imali.
“Radim za nas”, rekao je tiho, skidajući cipele.
“Ne radiš za nas. Radiš protiv nas. Protiv mene. Protiv svega što smo planirali.”
Tad me prvi put pogledao kako treba. U očima mu nije bilo ni ljutnje ni nježnosti, samo umor. To me boljelo više od vike.
“Ti ne razumiješ pritisak pod kojim sam”, rekao je.
“A ti ne razumiješ kako je sjediti sama svaku večer i slušati frižider kako zuji kao jedino živo biće u stanu.”
Šutio je. Ta njegova šutnja bila je gora od svake uvrede.
A onda je zazvonio njegov mobitel. Pogledao je ekran i ukočio se. To nisam propustila.
“Tko je?” pitala sam.
“Nitko. Posao.”
“Lažeš.” Prišla sam korak bliže. “Pokaži mi.”
“Aurela, dosta.” Glas mu je odjednom postao oštar.
U tom trenutku kao da se nešto u meni prelomilo. Zgrabila sam njegov mobitel s komode prije nego što ga je stigao uzeti. Na ekranu je pisalo: Vesna. Srce mi je propalo u želudac. Javila sam se prije nego što me stigao zaustaviti.
“Ivane, jesi li joj rekao ili ćeš opet prešutjeti?” začuo se ženski glas. “Tvoja majka me danas zvala. Rekla je da više nema smisla kriti od Aurele da imaš dugove i da je stan pod ovrhom ako ne uplatiš do kraja mjeseca.”
Nisam ni osjetila kad mi je mobitel ispao iz ruke.
“Kakvi dugovi?” šapnula sam. “Kakav stan?”
Ivan je problijedio i sjeo na stolicu kao da su mu noge otkazale.
“Htio sam ti reći.”
“Kad? Kad dođu ljudi i promijene bravu? Kad nam isključe struju?”
I tad je krenulo sve. Njegov brat Marko otvorio je obrt pa je Ivan digao kredit da mu pomogne. Marko je propao, nestao u Njemačku, a rate su ostale Ivanu. Njegova majka Kata me nikad nije voljela i govorila mu je da meni ne treba ništa pričati jer bih ga “samo ostavila čim vidiš problem”. Zato je šutio. Zato je radio kao konj. Zato više nije spavao, više se nije smijao, više nije bio moj.
“Znači, lagao si me mjesecima?” pitala sam.
“Nisam htio da nosiš i to na leđima.”
“Nisi htio? Ne, Ivane. Ti meni nisi dao pravo da budem tvoj čovjek. Sam si odlučio da ću ja biti samo netko tko čeka i šuti.”
Tad je planuo.
“A što sam trebao? Gledati te kako plačeš? Ti ionako misliš da je sve lako riješiti razgovorom! U stvarnom životu dođu računi, dugovi, bolest roditelja, brat koji te uvali u blato i firma koja te iscijedi do kosti!”
“U stvarnom životu”, viknula sam kroz suze, “ljudi se ne ostavljaju same usred svega toga!”
U kuhinji je zagorjela sarma, stan se napunio dimom, a meni se činilo da je to miris našeg kraja. Otvorila sam prozor i hladan zrak me presjekao. Sjetila sam se svih večeri kad sam govorila mami u Županji da je sve u redu. Sjetila sam se kako sam branila Ivana pred prijateljicama. Kako sam čekala da dođe za moju rođendansku tortu, za godišnjicu, za običnu kavu nedjeljom. Uvijek je nešto bilo hitno. Uvijek je netko drugi bio hitniji od mene.
“Znaš što je najgore?” rekla sam mirnije. “Nije me slomio dug. Slomilo me to što sam zadnja saznala istinu o vlastitom životu.”
Ivan je spustio glavu. “Boj’o sam se da ćeš otići.”
Obukla sam kaput i uzela torbu. “A upravo si me tim strahom otjerao.”
Na vratima me uhvatio za zapešće, nježno, očajno. “Nemoj večeras. Molim te. Nemam više nikoga.”
Pogledala sam ga i prvi put nisam vidjela muškarca koji mene ne voli, nego čovjeka koji ne zna nositi vlastiti teret pa ga baca na sve oko sebe. I baš zato sam morala otići. Ne iz inata. Nego da se ne ugasim potpuno.
Te noći spavala sam kod sestrične Mirele. Ležala sam budna na kauču, slušala tramvaj u daljini i pitala se koliko puta žena mora puknuti da bi je netko ozbiljno shvatio. Ujutro mi je stigla njegova poruka: “Ako ikad budeš mogla, oprosti mi što sam te volio kao obavezu, a ne kao partnera.”
Nisam mu odmah odgovorila. Još ne znam može li se ono što pukne pod teretom šutnje ikad sastaviti isto.
Recite mi, jesam li trebala ostati i boriti se s njim, ili je odlazak jedini način da spasimo ono malo mene što je ostalo?
Je li ljubav stvarno ljubav ako u njoj stalno moraš moliti da budeš nečiji izbor?