Između ljubavi i sumnje: ja, svekrva i posjeta mami koja je sve zapalila

„Kud si ti krenula s tom torbom?“ – čujem iza leđa, onim njenim glasom koji u sekundi napravi da se osjećaš ko da si nešto skrivila, iako samo dišeš.

Okrenem se, a moja svekrva Zora stoji na vratima kao portir na kolodvoru. Ruke prekrižene, pogled od glave do pete. Ja već na rubu suza, jer mi je mama u bolnici u Osijeku, tlak joj poludio, doktori ne daju puno informacija, a ja od jutra živim na kavi i panici.

„Idem mami. Rekla sam Marku.“

„Aha, ideš mami…“ – ona razvlači te riječi ko žvaku. „Samo ti idi. Ali prije toga… gdje su pare od režija?“

E tu mi je puklo nešto u glavi. Ne onako filmski, nego ono naše balkanski: usta ti se nasmiješe od nervoze, a oči te izdaju.

„Zoro, nisam sad za ovo… mama mi je bolesna.“

„Svi su danas bolesni kad treba negdje pobjeći,“ odbrusi ona i doslovno stane ispred ulaznih vrata. „Ne ideš nikud dok mi ne kažeš istinu.“

„Koju istinu, pobogu?“

„Da ne ideš ti mami, nego…“ – napravi pauzu kao da uživa – „nego ideš nekome. I to ne prvi put.“

Kao da me netko ošamario. U stanu muk. Čak je i frižider prestao brujat, kunem se.

„Jesi ti normalna?!” izletjelo mi je. „Moja mama leži u bolnici, a ti meni tu…“

„Nemoj ti na mene dizat glas u mojoj kući!“ – kaže ona, a ovo „mojoj“ naglasi kao pečat. Ko da ja tu samo privremeno boravim, ko podstanar.

I baš tad Marko izlazi iz kupaonice, mokra kosa, ručnik na ramenu, gleda nas dvije kao da je uletio usred meča Dinamo–Hajduk.

„Šta je sad opet?“

Zora odmah: „Pitaj svoju ženu gdje ide s torbom. I nek ti kaže kome šalje poruke do kasno u noć.“

Marko me pogleda, pa nju. Ja držim mobitel u ruci, prsti mi se tresu. Poruke? Da, poruke. Sestri Mireli. Jer me strah, jer sam sama, jer mi treba netko da mi kaže da će sve bit okej. Al’ naravno, svekrva vidi ekran i odmah CSI Balkan.

„Marko, mama mi je loše. Idem u bolnicu. Ti znaš.“

On šuti sekundu predugo. Znaš ono kad ti tišina kaže više od riječi? E to.

„Zoro, pusti je. Ako ide mami, ide,“ promrmlja on, ali bez onog „stojim uz tebe“ tona. Više kao da smiruje situaciju da može nastavit dan.

A Zora se nasmije. Onako kiselo.

„Ako ide mami, neka ide. Ali ja znam ja. Ona tebe pravi budalom. A ti… ti si mek ko kifla.“

Ja osjetim da mi se grlo steže. Zamisli da ti netko u istoj rečenici uvrijedi i tebe i tvog muža, a ti stojiš tu i samo želiš u auto i do bolnice. I još moraš dokazivat da nisi… šta? Kriminalac?

„Daj mi ključ od auta,“ kažem Marku, direktno, bez moljakanja.

On vadi ključ iz džepa, ali Zora ga zgrabi prije mene.

„Nećeš ti vozit! Ne u mom autu! Još ćeš se ‘slučajno’ izgubit.“

U tom trenutku mi je kroz glavu prošlo tisuću stvari: da viknem, da bacim torbu, da odem pješke do Osijeka ako treba. Al’ najgore je bilo što sam osjetila… sram. Onaj sram kad te netko optuži za nešto gadno, pa se ti braniš, a nemaš ni šta branit jer nisi kriva.

„Zoro, sram te bilo,“ izletjelo mi je tiho. „Ako ti ne vjeruješ meni, okej. Al’ ne vjeruješ ni svom sinu? Šta sam ja to tebi napravila osim što sam se udala za njega?“

Ona se trzne. „Nemoj ti meni tu glumit žrtvu. Ja sam sve vidjela. Ti misliš da ja ne znam?”

„Šta si vidjela?!”

„Vidjela sam te prošli tjedan ispred Konzuma s nekim muškarcem!“

Ja… umalo nisam prasnula u smijeh od muke. „S nekim muškarcem? To je bio moj bratić Damir, došao iz Njemačke! Nosio mi je vrećice! Čovjek ima dvoje djece i stomak ko trudnica, majke mi!“

Marko se zakašlje, kao da mu je neugodno što mu mater sad ispada… ma neću reć šta. Ali umjesto da kaže „mama, pretjeruješ“, on samo uzdahne.

„Magda, ajde… nemoj sad…“

„Nemoj sad?!” ja se okrenem njemu. „Moja mama leži u bolnici, a ja ovdje pola sata dokazujem da nisam švalerka jer je tvoja mama vidjela ‘muškarca ispred Konzuma’! Jesi ti svjestan kako ovo zvuči?!”

Zora se ubaci: „Ako ti je toliko teško, idi taksijem. Neka te tvoj ‘bratić’ vozi.“

E tad sam pukla. Suze same idu, ali glas mi je tvrd.

„Dobro. Idem taksijem. I znaš šta, Marko? Neću ja ovdje više bit osoba kojoj se broje koraci. Ako u ovoj kući nemam pravo ni do svoje bolesne mame bez ispitivanja, onda to nije kuća. To je pritvor.“

Uzimam torbu i izlazim. Na stubištu mi srce lupa ko ludo, ruke ledene. Zovem taksi, i dok čekam, stiže mi poruka od Mirele: „Kako je mama?“

I ja samo gledam u ekran i plačem. Ne zbog Zore. Nego zbog toga što sam se u sekundi osjećala tako sama, iako imam muža.

Kad sam došla u bolnicu i vidjela mamu, sva ta drama mi se činila mala… ali opet me jela iznutra. Jer sutra se ja vraćam u isti stan, istim pogledima, istim sumnjama.

I sad mi recite… jel’ ja pretjerujem što mi je dosta svega? Kako se vi nosite sa svekrvama koje misle da su FBI, a ti samo pokušavaš preživjet dan?