Svaki dan kuham ispočetka jer moj muž ne jede ostatke: gdje završava ljubav, a počinje moje odricanje?

Masne suze padale su mi u tavu dok sam u pet ujutro miješala jaja, a u grudima me stezalo kao da mi netko sjedi na prsima. U stanu je još bio mrak, radijator jedva mlak, a ja sam stajala u staroj kućnoj haljini, natečenih očiju, pitajući se kako sam od žene koja je voljela čitati uz kavu postala nečija kuharica na puno radno vrijeme. Iz sobe se začuo Piotrov glas, promukao od sna, ali već nestrpljiv: “Zuzana, je li gotovo? Ne mogu jesti hladno.” U tom trenutku mi je nešto puklo iznutra, ali sam ipak tiho odgovorila: “Evo, još minuta.” Kao i uvijek.