Iza kemoterapije i izdaje: Moja borba za sebe

“Pogledaj me, Dina, molim te. Nisi sama!” riječi su odjekivale hodnikom kad me zapuhnula bol nakon druge kemoterapije, dok sam se trzala na bolničkom krevetu dok Ivan, moj suprug, očajnički pokušava doprijeti do mene. U tom trenutku, dva tjedna nakon spoznaje da u meni tumbaju zloćudne stanice, još sam vjerovala da mi je najgore već servirano – ali nisam znala koliko duboko može sjeći neljudskost ni koliko obitelj ponekad može slomiti srce više nego bolest sama.

Poluotvorene oči usmjeravala sam prema svjetlima bolnice Rebro, izmučena, ali živa, godine mladosti – ali s dušom starijom za cijelo desetljeće. Otkako su mi rekli da imam rak dojke, majka Ljiljana zove svaki sat. “Jesi li pojela nešto, Dina? Jesi li pijuckala čaj od mente? Moliš se, zlato moje?” Njezina briga nerijetko se pretvara u pritisak, pogotovo jer mi u svemu prigovara: od prekratkih suknji do način na koji vodim brak. Njen glas nadvija se kao oblak nad cijelim mojim bićem, miješajući podršku s kritikom: “Dina, tvoja je dužnost čuvati obitelj na okupu!”

Tata Damir, sa svojim pušačkim kašljem i toplim pogledom, gura mi u dlan križeve, “Za sreću, dijete moje, ovo je donio stric iz Međugorja.” Ne mogu mu reći istinu – da ne osjećam mir, da se gušim između kemoterapije, straha i hladnoće koja se uvukla između mene i Ivana.

Na papiru smo skladan par – Ivan, uspješan pravnik, uvijek s osmijehom na društvenim ručkovima, a ja, profesorica hrvatskog i previše osjetljiva na tuđu bol. U stvarnosti, kemoterapija je pokazala tko zapravo ostaje pored tebe dok ti se kosa i snovi tope pod rukama. Nekako se počeo udaljavati, sve rijeđe ostajao preko noći uz mene, a ni tiho šuškanje na mobitelu u hodniku više nisam mogla ignorirati.

Jedne popodne, dok sam slaba ležala pod dekicom s mirisom mamina doma, telefon je zapištio. Poruka upućena Ivanu, a došla meni zabunom – slika srca i poruka: “Nedostaješ mi, ljubavi. Tvoja Marija.” Prsti mi podrhtavaju, srce zebe – prepoznajem ime Ivaneove kolegice iz firme. Misli mi razdire užasna sumnja, ali već istog trena ošamućena boli i šokom potonem njegovim lažima.

“Ivan!” pozivam ga jedne večeri kad je došao u posjetu, a cijela sam soba mirisala po alkoholu i neizrečene krivnje. “Tko je Marija? Zašto mi šalje poruke pune srca?”

Blijedi, kao da je i njega nešto probolo. “Dina… gle… sve ti je to bezveze. Ti si mi najvažnija… Marija je samo kolegica.” Osjetim kako mi iz grla iskače krik, ali ga progutam, ušutkana sramom da sam do te mjere „upala“ u očaj, bez kose, bez kontrole nad tijelom, bez snage da se borim protiv dvoje zla, bolesti i prevare.

Idućih dana izmičem mu pogled, ne želim ga ni gledati, ali ni život bez njega ne mogu zamisliti. Majka upada porukama i pozivima, pa kad skuži da nešto nije u redu, nastavljaju napadi: “Izdaja nije izbor u našoj obitelji, Dina! Imaš ti pametnija posla nego izvlačiti stare rane dok ti zdravlje visi o koncu!”

U bolnici, upoznajem Jadranku, ženu sa susjednog sela, koja boluje od iste bolesti, ali s osmijehom prkosi svemu. Njene riječi mi pružaju snagu: “Slušaj, Dina, ne daj im da te slome. Moraš prvo sebi biti važna. Znaš li koliko mi je muž pobjegao dok sam imala karcinom? Danas sama pijem kafu, ali pijem kafu kako ŽENA, a ne sjena neke tuđe sreće!”

Ta misao, da sam nečija sjena, najviše me boli. Prolazim dane s kemoterapijama, noći s grižnjom, pijem voćne sokove koje bi mi mama ostavila jer zna da sam gladna, ali se pred njom pravim jaka. S Ivanom sam sve službenija, hladnija, dok on gubi živce jer je „teško biti podrška kad je sve crno“.

Jedne večeri, razvedrim se od poruke sestre Ane: “U bolnici sam, ispred. Da ti donesem nešto iz pekare?” Trči mi u zagrljaj kao djeca, ona s osmijehom, ja sa suzama. Ona me sluša bez dotjerivanja, pita: “Dina, voliš li još Ivana?” Ne mogu odgovoriti. Osjećam kao da je sve nestalo – ali više ne osjećam ni ljutnju ni bol, samo duboku prazninu.

Nedugo poslije, dolazim doma nakon zadnje zračne terapije, a u stanu – tihi hladni kaos: Ivan pakuje torbu. “Dina, ne mogu više. Nisam dobar čovjek. Marija mi je pružila što sam ovdje izgubio.” Ni suze, ni vikanje, ni molbe roditelja iz Dubrave da oprostim ne pomažu. Odlučuje otići, ostavljajući me s dijagnozom, izdajom i tišinom koja reže kosti.

Tjedni prolaze, proljeće se budi ispod prozora. Mama i tata na smjenu donose ručak. Sestra šalje smiješne video-klipove. Jadranka me zove na kafu. I prvi put nakon godina osjećam da bez Ivana – ne nestajem, nego postojim. Učim čitati sebe iznova. Oprostila sam sebi što sam bila krhka, njemu što je bio slab.

Završen je ciklus kemoterapije, iz ogledala mi zuri nova žena. Bojim li se budućnosti? Naravno. Ali sada znam – moja borba nije bila protiv karcinoma ni Ivana. Borila sam se za pravo da budem svoja, s manama i slabostima.

Promatram kesten ispred prozora kako pupi i pitam se – koliko puta moramo pasti da naučimo ponovno voljeti sebe? Zanima me… što biste vi učinili da vas izdaja pogodi kad ste već na dnu? Je li oprost moguć ili je to još jedan uteg koji vučemo za sobom cijeli život?