Drži prijatelje podalje od naše nove parcele: Odluka koju još uvijek žalim

“Ni riječi Adnu, molim te,” prošaptala sam višom tonom nego što sam željela, gledajući Senada ravno u oči dok su mu ruke podignute iznad stola kao znak predaje. Vanjski svjetlucaji lampe milovali su naš mali stan na Ilidži dok smo pokušavali prelomiti oko najstrože čuvane tajne našeg braka – kupovine parcele izvan grada. “Ma nemam kome! I onako, samo bi ogovarali,” odgovorio je Senad, uz blagi smiješak koji je pokušavao prikriti nervozu. Prošlo je mjesecima otkad smo krenuli u potragu. Prijatelji su često pričali kako nema smisla tražiti išta van Sarajeva ili Zagreba bez poznanstava i love, a ja sam uporno vjerovala da nas možda čeka neki komadić zemlje barem u predgrađu, gdje zrak miriše na slobodu i jutra još pjevaju ptice.

Započelo je krajem listopada dokle smo jedne večeri, umorni od buke stanara iznad nas, sjeli za internet. Satima smo pregledavali Oglasnik, Njuškalo, KupujemProdajem… Sva ona mjesta u kojima čežnja za boljim životom preslikava slike vrtova i starinskih voćnjaka, kućica sa stubištem od kamena. Nada mi je rasla s svakim chatom s agentima i vlasnicima, a noći su postale kratke – ispunjene planovima kako će naš Aida jednog dana trčkarati između jablanova. Srce mi je, međutim, polako ledilo sumnjama. Je li u redu skrivati od najbližih ono zbog čega mi je duša pjevala?

Mama je, naravno, prva primijetila čudnu kombinaciju sreće i opreza na mom licu. “Šta to smatrate tako važnim da nisi u stanju podijeliti s majkom?” pitala me, sipajući bosansku kafu dok je Aida čačkala žličicu po stolu. Ali nisam mogla. Sjećam se koliko me boljelo kad sam prošli put povjerila Ameli, mojoj najboljoj prijateljici iz osnovne, da sam sretno trudna – i dan kasnije saznala da je pola mahale brujalo o mojoj nesigurnosti i problemima u trudnoći. Povjerenje nikad nije bilo ista valuta među nama.

Senad je, iako pragmatičniji, imao još veći otpor. “Nemoj, molim te, opet prolaziti kroz onu bol. Znaš kako ljudi ovdje donose sud: čim uspiješ nešto, počnu brojati tvoje pare i grickati tvoj mir.” U njegovoj rečenici ležala su desetljeća pogrešno shvaćenih razgovora, zamjera, malih sabotaža za koje ne znaš jesu li ogovaranje ili briga. I popustila sam.

Prošla je zima. U prosincu smo našli savršenu parcelu u Kiseljaku – kraj potoka, s pogledom na planinu, dovoljnu za mali vrt i veliki san. Tajno smo obilazili zemljište, dogovarali banku, laktali se s birokracijom dok je Senad cijele noći vrtio Excell tablice isplate. Zamišljala sam kako ćemo zvati sve prijatelje da dođu ispratiti početak radova, da će miris dima s roštilja miješati se s galamom bosanskih viceva… Ali ništa od toga. Držali smo sve za sebe. Opravdavali smo to racionalnošću: “Neka završimo sve, onda ćemo reći. Neka ostane naše dok je krhko, da nam ne ureknu,” šaputala bih pred spavanje.

Prvih mjesec dana osjećala sam zadovoljstvo. Nitko nije pitao, nitko nije pitao. Ali praznina se urezivala kad god bi po grupi prijatelja krenulo šaljivo nabacivanje: “E, Elma, kad ćeš ti u kuću svoju?” Skretala bih pogled, glumila da kuham kavu, a u meni vrelo želja da viknem: “Već sam krenula!”

Krajem veljače, Adnan je slučajno naišao na Senada dok je ovaj razgovarao s izvođačem radova pred našim stanom. Usijana sam cijeli dan čekala vijest hoće li nešto reći, a kad su navečer drugi prijatelji došli igrati belu, vibra je bila ledena. “Šta ono radite gore u Kiseljaku? Pripremate feštu, jel?” pitao je Adnan, pokušavajući biti neobavezan, ali pogled mu je bio zakovan. Prešutjela sam, na Senadov signal, a svi u prostoriji shvatili su da nešto skrivamo.

Tada, u neočekivanoj tišini, prvi put sam se osjećala kao strankinja među svojim najbližima. Nije prošao ni tjedan, a oglasio se Senadov brat, Mahir: “Znaš li da se priča po čaršiji da si kupio neku zemlju?” Iz mene je tada provalio bijes. “Zar čovjek ništa ne može učiniti a da ne dođe na tapet svih lokalnih radio-stanica?” Mahir je slegnuo ramenima: “Pa mogli ste nam bar reći. Svi bi vam čestitali.”

Taj trenutak mi je puklo srce. Zar nas je to iskustvo učinilo toliko opreznim da više ne vjerujemo nikome, čak ni onima koji su nam godinama stajali uz rame? Zaraženost prošlim ranama zarazila je naši sadašnji odnosi. Osjetila sam tektonski pomak u dinamici s prijateljicama; pozivi su postali rjeđi, poruke hladnije, smijeh isforsiran. Izolacija koju smo izabrali širila se poput nevidljive prašine – svaka večer, svaki razgovor postali su mučni.

Jednog petka, dok sam sklupčana gledala kroz prozor prema Topalovića brdu, javila se Emina. “Elma, je l’ istina? Što nisi meni rekla, Boga ti?” Htjela sam joj objasniti, opravdati se, ali riječi su zapinjale. “Bojala sam se, Emi… Bojala sam se da će biti ono staro.” S druge strane tišina, nakon koje je došao najtiši, istinski odgovor: “Možda si trebala više vjerovati u nas, nego u stare strahove.”

Tog dana sam naučila najtežu lekciju: ne gradimo zidove da čuvamo svoje snove, nego iz njih radimo zatvore, ostajemo zarobljeni u samoći. Dva tjedna kasnije cijelo društvo pozvala sam na radove čišćenja parcele. Došli su svi – s kolačima, djecom, psima, lopatama i smijehom. Bilo je suza, bilo je i zamjeranja, ali osjetila sam oslobađanje. Znali su, znali su nas, i nije bilo ni najmanje zlobe u njihovim riječima…

Danas, dok gledam Aidinu šarenu ljuljačku među jablanovima, pitam se – je li povjerenje stvarno toliko teško, ili smo sami njegovi najveći neprijatelji? Možda je krajnje vrijeme da ponovno naučimo dijeliti sreću, prije nego li ona nestane u šutnji. Što vi mislite – jeste li se ikad zbog straha od tuđih mišljenja zatvorili pred onima koje volite?