Dvije kolijevke pod jednim krovom: Priča o umoru, ljubavi i granici izdržljivosti

“Enise, gdje si opet?!” začula se napeta Suzanina vika iz dnevnog boravka, baš u trenutku kad se Jasmina oglasila svojim tihim, bolnim: “Sine, možeš li mi donijeti još čaja?” Moj život se u posljednjem mjesecu pretvorio u kaos, istovremeno bezdan i labirint, u kojem pokušavam spasiti svoje zdravlje, razum i obiteljsku harmoniju. Supruga Suzana i majka Jasmina — obje su rodile u razmaku od manje od pola sata, isti dan, istom doktoru. I sada, pod našim krovom, ‘slavimo’ dvostruko majčinstvo i dvostruku iscrpljenost. Točno sam znao na kojem koraku sve postaje nerealno: kad su oba mobitela zazvonila u isto vrijeme, a sa obje strane tutnjale riječi – “Boli me! Kreće!”

Tu večer, kad sam uletio u bolnicu s dva paketa, dok me sestra na prijemu čudno gledala, nisam znao smijem li se ili plakati. Između dvije rađaone trčao sam s porukama: “Suzana, sve će biti dobro, volim te!” i “Mama, diši, bit ću ovdje!”. Te noći nisam se osjećao kao junak; osjećao sam se kao dijete koje se izgubilo na kolodvoru usred snježne oluje. Započelo je tada, ujedno i završilo moje staro shvaćanje obitelji.

Danima nakon povratka iz bolnice, naš stan u Novom Zagrebu pretvorio se u privremenu ratnu bolnicu: plahte su se sušile po radijatorima, pelene su se kotrljale po hodniku, a miris juhe i kave međusobno su se borili s neizbježnom aromom pelena. Suzana je, formalno, nova majka – uplašena, ranjiva, ali i prkosna. Jasmina, žena od 52 godine, nakon godina borbe s klimakterijem i iznenadnom trudnoćom, iznenadila je i sebe i liječnike, ali odbila je odustati. Tatina iznenadna smrt prije godinu i pol, osamila ju je, a moj mlađi brat – vrckavac s dvanaest godina – sada je dobio sestru.

“Pa zar nema netko drugi da ti pomogne?!” viknula je Suzana kad sam joj, već peti put tog dana, priznao da sam u Jasmininoj sobi bio duže no što sam mislio. “Naravno da nema! Imao si mamu, sad imaš i mene i dijete, valjda nisi mislio da možeš svima biti sve!”

Svađe nisu stajale na pragu. Bile su u zraku kad mi otac nije mogao pomoći, kad brat tone u videoigre jer bježi iz kaosa, kad bebi Suzane krene kolika u ponoć, a Jasmina jaukne jer rana boli više nego što priznaje. Mlijeko izdojim Suzani, uz to brzo grijem Jasmini bocu čaja od komorača, dok mi s mobitela vicekaju poruke prijatelja: “Enise, dođi na pivu, opusti se!”. Da znaju samo… Nisam pio tjednima, nisam ni plakao tjednima, a želio bih oboje, glasno.

Svaka posjeta rodiljama bila je nova drama. Sa stranom Jasminine sobe, kroz zona se širio smijeh starih teta iz zgrade, što su “mamu djevojčicu” (kako su je prozvale) dolazile gledati k’o čudo prirode. Suzana bi, kad njih ne bi bilo, vježbala dojenje uz tutoriale s interneta i žmirila, svaki put kad zajednički radimo na podrigivanju male Lejle. “Enise, svima pomažeš, a meni… ja bih samo da me ne zaboraviš. Shvaćaš li da se malo bojim kakav ćemo mi biti roditelji? Moj tata je odustao brzo, a mi?”

I jesam, bojao sam se. Strah je bio sveučilište moje nove svakodnevnice. Briga o dvije žene totalno različitih generacija, o dvije bebe, a uz sve to – i rad od kuće po osam sati, jer vremena za mir nema. Majka, kao da ponovo živi mladost: “Na drugo dijete sam čekala dugo, i neću dati da me dob nateže! Nego, sine, donesi pelene i skuhaj nešto, gladna sam k’o vuk!”. Suzana, ogorčena, ali tiha, sve češće guta suze umjesto riječi. Navečer, kad svi zaspu, zateknem se kako napamet brojim minute tišine u stanu. Nekada bih zaspao na kauču, jer dišem lakše kad izbjegnem Suzaninu frustraciju.

Kroz dane opsade, svekrva i snaha našle su novi način takmičenja. Dva puta su završile jedna uz drugu na internetu, tražeći savjete, komentirajući “ovo više nije život!” ili “ma, stara, ti si imala lakše!” Svaka beba ima svoje želje, ali samo jedna osoba ima strpljenje i dva uha, a to sam ja. Vikendi su prošli u maratonima između dvije kolijevke. Prijatelji su nestali kao proljetni snijeg – Šerif, moj najbolji iz osnovne, javio se samo jednom: “Jes’ ti normalan, Enise? Kod nas nema toga, majka ni ne gleda snahe!” Nismo iste obitelji, ni isti narodi – nisam mogao birati.

Ponekad uhvatim Jasminu kako gleda Suzanu s mješavinom zavisti i brige. “Enise, ona je mlada, ima tebe… ja imam ovo malo što mi je ostalo! Nemoj me pustiti, sine.” Suzana u ponoć, dok malena spava: “Zar ću cijeli život dijeliti tvoje vrijeme? Kad ću napokon biti prva?” Nisam imao odgovore na pitanja koja razdiru i jednu i drugu, nisam imao snage da objasnim tko zaslužuje više. U tom gužvovitom domenu ljubavi i žrtve, osjećao sam se kao komad kruha kojeg trgaju gladni, a nitko nije sit.

Jedne noći, slomljen od bezsna i mirisa pelena, sjeo sam nasred dječje sobe i počeo plakati. Prvi put, glasno, bez kočnice. Između dva jecaja pomislio sam: “Kome više trebam, i gdje sam nestao u svemu ovome?” Suzana je ušla, sjela pored mene i tiho, prvi put nakon dugo, rekla: “Zagrli me. Ako ne budemo zajedno, ni ovo neće preživjeti.”

Dan za danom, trenutačno, navečer popijem čaj sa Jasminom, pričam s Lejlom šapćući, a Suzana i ja dijelimo zagrljaj prije sna. Nije idealno. Nije lako. Ali, možda negdje, među dvjema kolijevkama, ponovo pronađem svog sebe.

Je li itko od vas bio ovdje gdje ja jesam? Kojeg ste sebe žrtvovali da bi drugi nastavili disati? Pogotovo kad vas nitko iz susjedstva ne pita: Enise, kako si ti danas?