Razbijeni snovi: Tajna našeg djeteta

“Nije on naše dijete!” vrisnula je svekrva Ljubica, tresući se od bijesa dok je stajala na pragu naše male kuhinje. U ruci je držala šalicu kave koja se tresla toliko da je crna tekućina kapala po podu. Dino je šutio, gledao u pod, a ja sam osjećala kako mi srce puca na tisuću komadića. Naša kćerka, mala Ema, sjedila je za stolom i zbunjeno gledala u nas, nesvjesna oluje koja se odvijala oko nje.

Sve je počelo prije tri godine, kada smo Dino i ja shvatili da ne možemo imati djecu na prirodan način. Prošli smo kroz sve moguće pretrage, razgovore s liječnicima, suze i tišinu u krevetu nakon još jednog neuspjelog pokušaja. “Možda je vrijeme da razmislimo o donaciji sperme”, rekla sam jedne večeri dok smo sjedili na balkonu našeg stana u Novom Zagrebu. Dino je dugo šutio, a onda me pogledao s tugom u očima: “Ako to znači da ćemo napokon imati dijete, pristajem.”

Nismo nikome rekli. U našem društvu, u našim obiteljima, takve stvari su tabu. Ljudi šapuću iza leđa, osuđuju, rugaju se. Ali nama nije bilo važno. Željeli smo dijete više od svega. Kada se Ema rodila, osjećala sam se kao da sam osvojila cijeli svijet. Dino ju je držao u naručju i plakao od sreće. Prvih godinu dana bili smo najsretnija obitelj na svijetu.

Ali tajne ne ostaju dugo skrivene. Svekrva Ljubica je slučajno pronašla papire iz klinike dok je tražila stare fotografije u našem ormaru. “Što je ovo?” pitala je, držeći dokumente pred mojim licem kao optužnicu. “Zašto piše donor? Čije je to dijete?”

Dino je pokušao objasniti: “Mama, Ema je naša kćerka. Ja sam je odgajao od prvog dana. Volim je više od svega na svijetu.” Ljubica ga je prekinula: “Ali nije tvoja krv! Kako si mogao to napraviti? Kako ste mogli lagati svima nama? Što će selo reći? Što će reći tvoja sestra Marija?”

Osjećala sam se kao da me netko gura niz stepenice. Svi naši prijatelji i rodbina su polako saznali istinu. Neki su nas podržali, ali većina je šutjela ili nas izbjegavala. Dino se povukao u sebe, sve češće ostajao na poslu do kasno, a ja sam noćima plakala u Eminoj sobi dok sam joj pjevala uspavanke.

Jednog dana došla je moja mama Vesna iz Mostara. Sjela je kraj mene i tiho rekla: “Ivana, ljudi će uvijek pričati. Ali ti znaš što si prošla da bi postala majka. Neka ti to bude snaga.” Plakala sam joj na ramenu kao dijete.

Dino i ja smo pokušali razgovarati s Ljubicom. Pozvali smo je na ručak, skuhao je svoju poznatu sarmu, a Ema joj je nacrtala crtež srca i napisala “Baka”. Ljubica ga nije ni pogledala. “Ne mogu ovo prihvatiti”, rekla je hladno i otišla bez pozdrava.

S vremenom su se stvari samo pogoršavale. Dino i ja smo se počeli svađati zbog sitnica: računa za struju, Emine škole, čak i oko toga tko će iznijeti smeće. Osjećala sam da gubim muža kojeg volim i obitelj za koju sam se borila.

Jedne večeri, dok sam spremala Emu za spavanje, pitala me: “Mama, zašto baka ne voli mene?” Nisam znala što da joj kažem. Samo sam je zagrlila i šaptala: “Ti si moje sunce, uvijek ćeš biti voljena.”

Na poslu su kolegice počele šaptati kad bih prošla hodnikom. Jedna od njih, Sanja, prišla mi je u kantini: “Znaš, Ivana, nije lako biti drugačiji ovdje kod nas. Ali ja te razumijem. I sama sam prošla kroz nešto slično.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje – nisam sama.

Dino se sve više udaljavao. Jedne noći priznao mi je: “Ne znam mogu li više ovako. Osjećam se kao da sam izdao svoju obitelj.” Pokušala sam ga uvjeriti da ljubav nije u krvi nego u srcu, ali on me samo tužno pogledao i otišao spavati na kauč.

Prošlo je nekoliko mjeseci u toj tišini i boli. Ema je počela crtati tamne slike – kišu, tužne ljude bez lica. Razgovarala sam s njezinom učiteljicom Lejlom koja mi je rekla: “Djeca osjećaju sve što se događa kod kuće. Morate joj pokazati da ste tu za nju, bez obzira na sve.” To me pogodilo ravno u srce.

Jednog jutra probudila sam se s jasnom odlukom – neću više živjeti u laži ni strahu od tuđih mišljenja. Otišla sam do Dine i rekla mu: “Ili ćemo biti obitelj kakvu želimo ili ćemo pustiti jedno drugo da pronađemo mir.” Plakao je dugo, a onda me zagrlio kao prvi put kad smo saznali da ćemo imati Emu.

Odlučili smo zajedno otići kod psihologa i raditi na sebi i našem odnosu. Polako smo počeli vraćati povjerenje jedno u drugo. Ljubica još uvijek ne dolazi kod nas, ali Ema ima nas dvoje – roditelje koji su spremni boriti se za nju.

Ponekad se pitam: Je li krv važnija od ljubavi? Može li društvo ikada prihvatiti drugačije obitelji ili ćemo uvijek biti obilježeni? Što vi mislite – što čini pravu obitelj?