U Snazi Vjere: Ivanina Borba S Kemoterapijom

„Još jedna, Ivana. Samo još jedna“, tiho mi Dalibor šapće dok mi sestra lagano gura iglu u venu. Mrštim se, osjećam peckanje, ali više boli to što svaki put osjetim kako mi tijelo popušta, kao da iz mene istječe sve što je nekad bilo zdravo. Dišem duboko da ga ne zabrinem, ali on prokuži, uvijek prokuži kad se trudim previše biti hrabra. „Dalibore, misliš li da sam ista ona žena koju si vjenčao?“ Prigušeno zadrhti njegov glas dok izbjegava moj pogled: „Volim te više nego ikad. Šta god bilo, ti si moja Ivana.“

Osjećam slabost. Ova treća tura kemoterapije za karcinom dojke kao da me guta iznutra, ali prisjećam se kako smo odrasli u malome selu kod Širokog Brijega, gdje je vjera svaki dan bila više potreba nego običaj. Baka Kata bi uvijek kleknula na onaj otrcani tepih svaki put kad bi grmilo. Ja bih joj se priključila, gledajući kroz prozor, dok bi ona šaptom molila: “Bože, sačuvaj nas oluje.” Tako i ja sad molim, ne više za sebe, nego da Daliboru ne padne mrak u oči, da mama i tata iz Čitluka ne žure svaki put kad ih nazovem, strahujući od najgoreg.

Kemoterapija ne boli kao što boli pogled u supruga dok mi briše znoj s čela i hrabri me osmijehom koji iznutra grca od straha. Otkako sam oboljela, život nam se pretvorio u tišinu. Prije bismo svako jutro u Zagrebu pili kavu, on bi kasnio na posao, ja bih mu kriomice ostavljala poruku u džepu kaputa. Sad, one male poruke pretvorile su se u duge noći mog bdjenja nad sudbinom i njegovih pokušaja da pričom olakša težinu vremena. “Znaš, kad ozdraviš, idemo opet po ćevape kod Murisa, tamo preko Save, kao nekad…” smijemo se oboje, ali oboje znamo da ne vjerujemo do kraja u kraj razgovora.

Psihologinja u bolnici mi govori: “Ivana, moraš pričati, ne zatvaraj se.” Ali kako da pričam kad su suze postale svakodnevica? Sve su moje prijateljice na WhatsApp grupi ‘Ženske s posla’ odjednom tihe, šalju srca, ruže, ali ni jedna ne zna što da mi kaže. “Samo ti ozdravi, čekamo te”, pišu. I čekaju, valjda njih, onu staru Ivanu, šeficu s osmijehom koja je uvijek bila rame za probleme drugih. A sad je moje rame premoreno.

Najteže mi je bilo reći roditeljima. Sjećam se, mama mi je donijela pitu krompirušu iz Mostara, misleći da ću, ako pojedem par komada, vratiti boju u lice. Tata je šutio, gledao kroz prozor, ponekad bi promrsio “Sve će biti dobro, kćeri… sve smo izdržali, i ovo ćemo.” Ali znam ga, kad odem spavati, on uđe u moju sobu i moli, tiho, tresući ruke, da ga nitko ne vidi. Ta njihova borba s vjerom zapravo je naučila i mene. U noćima nakon kemoterapije molim, i kad nisam sigurna kome više – Bogu, Gospi, ili samo sebi.

Jedne večeri, za kišnog februarskog dana, nije bilo struje jer je vjetar pokidao linije. Ležimo Dalibor i ja na sofi, on me pokrije dekicom i tiho upita: „Iva, kad bi mogla baš sve promijeniti, šta bi?“ Okrenem lice, zaplačem, ali mu priznam: „Ništa. Jer ne bih mijenjala ni tebe, ni ovo kako si sada uz mene, ni svoje roditelje koji su naučili moliti jače kad je najteže. Samo bih htjela još jednu priliku. Da budem opet ona pri kojoj ljudi pronađu mir, a ne samo brigu.“

Sve je bilo teže kad sam počela gubiti kosu. Prvi put kad je pramen ostao na češlju, Dalibor me nježno pogledao i smireno rekao: „Kosa nije Ivana. Ti si Ivana, i bez nje.“ I zaplakala sam, ali prvi put sam to pustila pred njim do kraja. Sutradan, iz inata prema bolesti, obukla sam šal od mamine svile, smijala se sestrama u bolnici i pitala: “Dajte, danas neka doza prođe brzo, obećavam – šaljem vam video kad budem trčala Maksimirom!” Iznenadila sam i sebe, baš tu prkosnu šalu.

Mjeseci su prolazili. Kemoterapija je bila kao rulet, svaki dolazak donosi nadu i strah. Ali nešto se jeseni promijenilo. Tijekom jedne od kontrola, doktor mi je stisnuo dlan i rekao: “Rezultati pokazuju značajno poboljšanje. Moramo nastaviti, ali tijelo dobro reagira.” Dalibor je zadržao suze, a ja sam prvi put, nakon dugo vremena, duboko udahnula i shvatila – možda ima nešto u toj vjeri što mi baka Kata ostavi u nasljeđe. Srela bih je u mislima, kako mi šapuće: “Ne odustaj, Ivana. Neka molitva bude tvoja snaga.”

Znam da još nije gotovo. Svaki novi dan je nova borba, izlječenja nema, ali ima malih pobjeda. Naučila sam bol pretvarati u zahvalnost, a strah u nadu. Ljudi koji prolaze pored mene i dalje komentiraju kako dobro izgledam, ali nitko ne vidi moje bitke u četiri zida – sumnje, molitve, tihu nadu da možda i ja, na kraju, budem ona što će pričati vlastitu priču o pobjedi.

Ponekad se pitam, ovako u tišini, šta čovjeka na kraju spasi? Je li to vjera, ljubav ili samo nada? I kad se sve zbroji, gdje vi nalazite snagu kada život nestane izvan naših ruku? Pišite mi, recite vaša iskustva. Možda zajedno pronađemo smisao kad sve drugo zakazuje.