Odlazak bez povratka: Priča o izgubljenoj obitelji

“Zašto si to napravio, Ivane? Kako si mogao?” Anin glas još mi odzvanja u ušima, iako je prošlo više od deset godina otkako sam zatvorio vrata našeg malog stana u Novom Zagrebu. Kiša je te noći padala kao da želi oprati moju krivnju, ali ništa nije moglo isprati ono što sam učinio. Stajao sam na stubištu, s koferom u ruci, dok je Ana plakala iza vrata. U trbuhu joj je raslo troje djece, a ja sam bio prestravljen. Nisam znao kako ću ih prehraniti, nisam znao kako ću biti otac trojkama kad već s jednom Lucijom jedva izlazim na kraj. Bio sam kukavica.

“Ivane, molim te, nemoj nas ostaviti!” vikala je kroz suze. Nisam imao snage ni da se okrenem. Samo sam otišao.

Godine su prolazile. Prvo sam otišao kod prijatelja Daria u Osijek, ali ni tamo nisam mogao pobjeći od sebe. Svaka poruka koju sam dobio od Ane – a bilo ih je samo nekoliko – bila je ispunjena tugom i razočaranjem. “Lucija te pita gdje si. Ne znam što da joj kažem.” Nisam odgovarao. Nisam imao hrabrosti.

Zaposlio sam se u skladištu, radio po cijele dane i noći, pokušavajući zaboraviti. U pauzama bih gledao slike djece na mobitelima svojih kolega i pitao se kakvi su moji sinovi i kćeri. Kako izgledaju? Jesu li mi slični? Jesam li im išta značio osim boli?

Jedne zime, dok sam slagao kutije u skladištu, došao mi je Dario s novinama u ruci. “Jesi vidio ovo?” pitao me i pokazao članak: “Majka trojki iz Zagreba sama podiže djecu – borba za svakodnevicu.” Srce mi je stalo. Na slici je bila Ana, umorna ali ponosna, s četvero djece oko sebe. Lucija je već bila djevojčica, a trojke – dva dječaka i djevojčica – držali su se za njezinu suknju.

Te noći nisam spavao. Po prvi put nakon godina, odlučio sam napisati pismo Ani. “Znam da nema opravdanja za ono što sam napravio. Znam da me djeca ne poznaju i da možda nikad neće htjeti čuti za mene. Ali želim znati jesu li dobro. Želim pomoći ako mogu.” Poslao sam pismo na adresu koju sam još uvijek znao napamet.

Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što sam dobio odgovor. Bio je to kratak mail: “Djeca su dobro. Ne trebamo ništa od tebe. Ako želiš pomoći, plati alimentaciju koju duguješ već godinama.” Osjetio sam sram kakav nikad prije nisam osjetio.

Počeo sam slati novac svaki mjesec, ali znao sam da to nije dovoljno. Novac ne može vratiti izgubljene godine ni izbrisati suze koje su prolili zbog mene.

Nakon još nekoliko godina skupio sam hrabrosti da ih potražim. Došao sam pred njihovu zgradu u Zapruđu, srce mi je tuklo kao ludo. Na klupi ispred ulaza sjedila su dva dječaka i djevojčica – moji sinovi i kći, sada već tinejdžeri. Prepoznao sam ih odmah po očima.

Prišao sam polako. “Bok… ja sam Ivan,” promucao sam. Pogledali su me zbunjeno.

“Mama! Neki čovjek te traži!” viknula je djevojčica.

Ana je izašla iz zgrade, starija i umornija nego što je bila kad sam je zadnji put vidio. Pogledala me ravno u oči.

“Što hoćeš?” pitala je hladno.

“Samo… želim ih vidjeti. Želim znati tko su postali.”

“Prekasno je za to, Ivane,” rekla je tiho ali odlučno. “Oni imaju svoj život bez tebe. Ja imam svoj život bez tebe. Nisi bio tu kad si nam trebao najviše.” Djeca su stajala iza nje, gledajući me kao stranca.

“Možemo li barem razgovarati?” pitao sam očajno.

Ana je uzdahnula i pogledala djecu: “Ovo je vaš otac. On vas je napustio kad ste bili mali.” Djeca su šutjela.

Najstariji dječak, Luka, prvi je progovorio: “Zašto si otišao? Jesmo li mi bili krivi?”

Osjetio sam kako mi se grlo steže. “Ne… vi niste krivi ni za što. Ja sam bio slab i uplašen. Nisam znao kako biti otac. Žao mi je zbog svega.”

Lucija me gledala s mješavinom tuge i ljutnje: “Mama nas nikad nije loše pričala o tebi. Ali nisi bio tu kad smo slavili rođendane, kad smo išli na more, kad smo plakali jer nas nešto boli… Gdje si bio tada?”

Nisam imao odgovor.

Ana me povukla na stranu: “Ne možeš očekivati da će ti samo tako oprostiti. Trebat će vremena… ako ikad bude moguće.” Kimnuo sam glavom, osjećajući težinu svakog njezinog slova.

Otišao sam tog dana s osjećajem praznine i tuge koju nisam mogao opisati. Počeo sam dolaziti svaki tjedan pred zgradu, nadajući se da će mi jednog dana dopustiti da budem dio njihovih života – makar malo.

Ponekad mi Luka pošalje poruku: “Bok tata.” To mi znači više nego išta na svijetu.

Sjedim sada u svom malom stanu i pitam se: Koliko puta čovjek može pogriješiti prije nego što mu bude oprošteno? Je li moguće ispraviti prošlost ili nam ostaje samo živjeti s onim što smo izgubili?

Što biste vi napravili na mom mjestu? Može li se ljubav vratiti nakon toliko godina tišine?