Sudbina ih je spojila, ali ih je sudbinski preokret razdvojio
“Ne mogu vjerovati da se ovo događa,” rekla sam kroz suze dok sam gledala u Marka, mog srednjoškolskog dečka i ljubav mog života. Stajali smo na kiši ispred bolnice, a svaka kapljica koja je padala činila se kao težak udarac na našu već krhku stvarnost.
Marko me pogledao očima punim tuge i nemoći. “Ana, nisam ni ja spreman na ovo. Ali moramo biti jaki, zajedno,” rekao je, pokušavajući me utješiti.
Sve je počelo tako nevino. Upoznali smo se u trećem razredu srednje škole u Zagrebu. On je bio kapetan nogometne ekipe, a ja sam bila predsjednica dramske sekcije. Naša ljubav bila je kao iz bajke. Planirali smo zajednički život, vjenčanje na obali Jadrana, djecu koja će trčati po vrtu naše kuće u Samoboru.
Ali onda je došao taj kobni dan. Marko je bio na putu kući s treninga kada ga je udario automobil. Vozač je pobjegao s mjesta nesreće, a Marko je ostao ležati na cesti, boreći se za život.
“Zašto baš on?” pitala sam se iznova dok sam sjedila pored njegovog bolničkog kreveta. “Zašto nam sudbina nije dala priliku da ostvarimo naše snove?”
Dani su prolazili, a Markovo stanje nije se poboljšavalo. Liječnici su rekli da će možda ostati paraliziran. Moje srce bilo je slomljeno, ali nisam mogla pokazati slabost. Morala sam biti jaka za njega.
“Ana,” rekao je jednog dana tiho, dok su mu oči bile uprte u strop. “Ako se ne oporavim… ako ostanem ovakav… ne želim da ti žrtvuješ svoj život zbog mene.”
“Ne govori tako,” prekinula sam ga, osjećajući kako mi suze ponovno naviru. “Zajedno smo u ovome. Neću te napustiti.”
Ali kako su tjedni prolazili, pritisak je postajao sve veći. Moji roditelji su počeli izražavati zabrinutost zbog moje budućnosti. “Ana, moraš misliti na sebe,” govorila mi je majka dok smo sjedile za kuhinjskim stolom. “Marko bi to razumio.”
Noću bih ležala budna, razmišljajući o svemu što smo izgubili i o svemu što bismo mogli izgubiti ako ostanem uz njega. Ljubav prema Marku bila je snažna, ali strah od budućnosti bio je još snažniji.
Jednog dana, dok sam sjedila pored njegovog kreveta, Marko me uhvatio za ruku. “Ana, moraš ići dalje,” rekao je s odlučnošću koju nisam očekivala. “Zaslužuješ sreću, čak i ako to znači bez mene.”
Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba. Kako mogu otići? Kako mogu ostaviti osobu koju volim više od svega?
Ali duboko u sebi znala sam da ima pravo. Naša ljubav bila je snažna, ali život nas je stavio pred izazov koji nismo mogli savladati zajedno.
S teškim srcem odlučila sam poslušati njegov savjet. Otišla sam iz bolnice te večeri znajući da ostavljam dio sebe iza sebe.
Prošlo je nekoliko godina od tada. Marko se nikada nije potpuno oporavio, ali pronašao je način da nastavi sa svojim životom. Ja sam također krenula dalje, ali sjećanje na našu ljubav uvijek će biti dio mene.
Ponekad se pitam: Je li sudbina zaista ta koja odlučuje o našim životima ili smo mi ti koji donosimo konačne odluke? Može li ljubav preživjeti sve prepreke ili postoje situacije kada moramo pustiti osobu koju volimo da bi oboje pronašli sreću?”