Silvestrovsko ogledalo: Kad ljubav i snovi postanu suparnici
“Ne, Amar, ne možeš dovesti još pet ljudi! Pa nismo u klubu, čovječe!” Martinov glas parao je tišinu stana, dok sam ja pokušavala ne proliti kavu. Pogledala sam kroz prozor, snijeg je tiho prekrivao dvorište, a meni je srce bilo teško kao olovo. Silvestrovo je uvijek bilo posebno za mene – prilika da se povučem, zbrojim godinu, možda napišem nekoliko redaka u svoj dnevnik. Ali otkad sam s Martinom, svaka proslava pretvorila se u spektakl, u natjecanje tko će imati više gostiju, tko će donijeti bolju rakiju, tko će glasnije pjevati.
“Ajde, ne budi dosadan!” viknuo je Martin još jednom, a onda spustio slušalicu i pogledao me. “Ma, šta je sad? Opet si se smrznula?”
“Nisam smrznuta, samo… znaš da sam htjela mirno Silvestrovo. Ove godine…”
“Ma, Ana, pa to je samo jednom godišnje! Bit će super, svi će doći, napravit ćemo najbolju zabavu u Sarajevu!”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam znala kako mu objasniti da mi je dosta buke, da mi je dosta toga da uvijek popuštam. Da sam nekad sanjala o malom stanu u Zagrebu, s pogledom na Savu, gdje bih mogla pisati i raditi od kuće, a ne o stanu punom ljudi koje jedva poznajem, koji mi prolijevaju vino po tepihu i ostavljaju opuške u cvijeću.
“Znaš, nekad se pitam gdje sam ja u svemu ovome,” izletjelo mi je prije nego sam stigla razmisliti.
Martin je podigao obrve. “Šta ti sad to znači?”
“Znači da… da se osjećam kao gost u vlastitom životu. Kao da sve što radim, radim da bi tebi bilo dobro.”
“Ma daj, Ana, nemoj sad filozofirati. Svi se malo žrtvujemo. Ja isto ne volim kad tvoja sestra dođe pa mi prigovara za sve, ali preživim.”
“Nije isto!” povisila sam glas. “Moja sestra dođe jednom u tri mjeseca, a ti svaki tjedan imaš neku feštu, neki razlog za slavlje, a ja… ja samo želim mir.”
Martin je slegnuo ramenima i otišao u dnevnu sobu. Čula sam kako pali televizor, a meni su suze navrle na oči. Sjetila sam se mame, kako je uvijek govorila: “Ana, ne gubi sebe zbog drugih. Snovi su ti važni.” Ali kako da ne izgubim sebe kad svaki dan osjećam da se sve više udaljavam od onoga što sam bila?
Telefon mi je zazvonio. Bila je to Ivana, moja najbolja prijateljica iz Osijeka. “Hej, Ana, kako si? Jesi spremna za ludi doček?”
“Ne baš… Ivana, znaš li ti kako je kad voliš nekoga, ali osjećaš da se gubiš?”
Ivana je šutjela nekoliko sekundi. “Znam. Zato sam i otišla od Dine. Nije lako, ali bolje je biti sam nego sam sa nekim.”
Nisam znala što da kažem. Nisam bila spremna na takav korak. Voljela sam Martina, ali sam voljela i sebe. Ili sam barem nekad voljela.
Te večeri, dok su gosti dolazili, a stan se punio smijehom i galamom, osjećala sam se sve manja. Mirela iz Tuzle donijela je pitu, Amar je već bio pripit, a Martin je plesao s Lejlom iz komšiluka. Sjedila sam na rubu kauča, gledala u čašu vina i pitala se gdje sam pogriješila. Kad je ponoć otkucala, svi su se grlili, ljubili, a ja sam samo željela nestati.
“Ana, dođi, slikamo se!” viknula je Mirela.
Nasmiješila sam se, ali osmijeh mi je bio lažan. Osjećala sam se kao statist u vlastitom životu. Kad su svi otišli, Martin je bio sretan, zadovoljan. “Vidiš da je bilo super! Svi su rekli da je ovo najbolji doček!”
“Drago mi je da si sretan,” rekla sam tiho.
“Pa i ti si bila, valjda?”
Nisam odgovorila. Otišla sam u kupaonicu i pustila vodu da teče, samo da ne čuje kako plačem. Pogledala sam se u ogledalo. Oči su mi bile crvene, lice umorno. “Tko si ti, Ana?” šapnula sam sama sebi.
Sljedećih dana, Martin je bio zaokupljen pričama o dočeku, planovima za nove zabave. Ja sam sve više vremena provodila sama, šetala uz Miljacku, razmišljala o svemu što sam žrtvovala. Pisanje sam potpuno zapustila. Prijatelji su me zvali, ali nisam imala snage za razgovor.
Jedne večeri, dok je Martin bio vani s društvom, sjela sam za stol i otvorila stari dnevnik. Počela sam pisati, riječi su same izlazile. Pisala sam o strahu, o ljubavi, o tome kako je teško biti svoj kad te drugi stalno vuku na svoju stranu. Pisala sam o tome kako je lako izgubiti se, a teško se ponovno pronaći.
Kad se Martin vratio, našla sam snagu da mu kažem: “Moramo razgovarati.”
Sjeo je, zbunjen. “Šta je sad?”
“Ne mogu više ovako. Volim te, ali ne mogu živjeti tvoj život. Želim svoj mir, svoje snove. Ako to znači da ćemo se udaljiti, neka bude tako.”
Martin je šutio. Prvi put nije imao odgovor. Pogledao me, a u očima mu je bio strah. “Hoćeš da se rastanemo?”
“Ne znam. Hoću da se pronađem. Ako me voliš, pokušat ćeš razumjeti. Ako ne, onda možda stvarno trebamo svatko svojim putem.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i pitala se jesam li pogriješila. Ali prvi put nakon dugo vremena, osjećala sam se živo. Osjećala sam da sam opet ja.
Možda je to cijena ljubavi – naučiti gdje završava kompromis, a počinje izdaja sebe. Možda je to pitanje koje svi trebamo sebi postaviti: koliko smo spremni žrtvovati za druge, a da ne izgubimo ono najvažnije – sebe?