Što ako dijete nikada ne dođe?
“Lejla, ne mogu više ovako,” Ivan je tiho rekao dok je gasio svjetlo u dnevnoj sobi. Njegov glas bio je težak, kao da svaka riječ nosi kamen na srcu. Sjedila sam na rubu kauča, stisnutih šaka, gledajući kroz prozor u praznu ulicu. “Što točno ne možeš više?” upitala sam, iako sam znala odgovor. Već mjesecima razgovaramo u krug, uvijek završimo na istom mjestu – njegovoj nezadovoljstvu poslom i mojoj zabrinutosti zbog novca.
Ivan je sjeo nasuprot mene, pogleda prikovanog za pod. “Nema smisla truditi se više. Nema motivacije. Da imamo dijete, sve bi bilo drugačije. Znao bih zašto radim, zašto se borim.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Ali, Ivane, ne možemo imati dijete samo da bi ti imao razlog za život. Zar ti ja nisam dovoljna?”
Nije odgovorio odmah. Samo je slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. U tom trenutku, zidovi našeg malog stana u Novom Zagrebu činili su se još manjima, kao da nas pritišću sa svih strana. Sjetila sam se dana kad smo se uselili, puni nade, s planovima o zajedničkoj budućnosti. Tada su nam i male stvari bile dovoljne za sreću – šetnje po Jarunu, kava na terasi, smijeh do kasno u noć. Sada, svaki razgovor završava u tišini.
Moja prijateljica Mirela često mi govori: “Lejla, muškarci su ti takvi. Treba im neki veliki cilj.” Ali što ako taj cilj nikada ne dođe? Što ako nikada ne budemo imali dijete? Naša financijska situacija nije bajna. Radim u knjižari, Ivan je vozač u dostavi. Plaće su nam dovoljne za režije, hranu i povremeni izlazak, ali svaki mjesec završavamo s nulom. O kreditima i štednji možemo samo sanjati. Kad sam mu to spomenula, Ivan je odmahnuo rukom: “Kad dođe dijete, snaći ćemo se. Svi se snađu.”
Ali ja ne želim živjeti od snalaženja. Želim sigurnost, želim znati da ćemo moći djetetu pružiti više od pukog preživljavanja. Moja sestra Azra iz Sarajeva ima troje djece, muž joj radi u Njemačkoj, ona je stalno sama. Svaki put kad se čujemo, priča mi koliko joj je teško, ali kaže: “Djeca su mi sve. Za njih bih prošla kroz vatru.”
Jedne večeri, nakon još jedne svađe, Ivan je otišao kod svog prijatelja Dine. Ostala sam sama, gledala sam stare slike na mobitelu. Na jednoj smo Ivan i ja na moru, smijemo se, sunce nam sja u kosi. Gdje je nestala ta sreća? Je li moguće da je sve nestalo samo zato što nemamo dijete?
Kad se Ivan vratio, bio je pijan. “Dino kaže da sam kukavica,” promumljao je. “Kaže da pravi muškarac uzme život u svoje ruke.”
“Pa zašto ne uzmeš?” pitala sam, glas mi je drhtao. “Zašto uvijek čekaš da se nešto dogodi? Da ja zatrudnim, da dobijemo na lotu, da se nešto promijeni samo od sebe?”
Ivan je šutio. Zatvorio se u sobu i nije izlazio do jutra. Sljedećih dana izbjegavali smo razgovor. U kući je vladala tišina, kao pred oluju. Na poslu sam bila rastresena, šefica me opomenula da sam zaboravila naručiti nove knjige. Kod kuće sam gledala Ivana kako sjedi za stolom, lista oglase za posao, ali nikada ne pošalje prijavu.
Jednog dana, dok sam slagala rublje, zazvonio je mobitel. Bila je to mama iz Mostara. “Lejla, kad ćete vi dvoje početi razmišljati o djeci? Vrijeme ti prolazi.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Mama, nije sve tako jednostavno. Ivan nije spreman. Nismo ni financijski stabilni.”
“Ma, djeca donesu sreću. Kad dođu, sve se posloži,” rekla je, kao da je to najlakša stvar na svijetu.
Ali ja znam da nije. Znam koliko je teško kad nemaš dovoljno, kad svaki dan brojiš kune, kad ne znaš hoćeš li moći platiti grijanje zimi. Znam kako je gledati dijete koje želi novu jaknu, a ti nemaš za to. Sjećam se svog djetinjstva, rata, izbjeglištva, praznih frižidera. Ne želim to za svoje dijete.
Jedne večeri, skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Ivanu. “Moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Ne mogu biti ta koja uvijek vuče, koja uvijek planira, koja uvijek brine. Ako ti treba dijete da bi bio sretan, možda ja nisam osoba za tebe.”
Ivan je prvi put nakon dugo vremena zaplakao. “Ne znam što mi je. Osjećam se izgubljeno. Svi oko mene imaju nešto – djecu, kuće, planove. Ja imam samo tebe, ali kao da to nije dovoljno. Bojim se da ću ostati ovakav cijeli život.”
Zagrlila sam ga, ali u meni je nešto puklo. Počela sam razmišljati o sebi, o svojim snovima. Što ako nikada ne budemo imali dijete? Hoću li uvijek biti ta koja nosi teret? Hoću li uvijek čekati da se nešto promijeni?
Dani su prolazili, a mi smo nastavili živjeti u nekoj vrsti limba. Ponekad bi Ivan bio nježan, donosio mi cvijeće, kuhao večeru. Ponekad bi se povukao u sebe, satima gledao televiziju, ne govoreći ni riječ. Ja sam se sve više povjeravala Mireli, a ona mi je rekla: “Lejla, moraš misliti na sebe. Ne možeš cijeli život čekati da se netko drugi promijeni.”
Jedne subote, dok smo šetali Maksimirom, Ivan je zastao i rekao: “Možda bih trebao potražiti pomoć. Možda mi stvarno treba razgovor s nekim stručnim.”
Osjetila sam olakšanje, ali i tugu. Koliko još vremena moramo izgubiti čekajući da se nešto dogodi? Koliko još snova moramo žrtvovati zbog straha i nesigurnosti?
Sada, dok ovo pišem, Ivan je na prvom razgovoru kod psihologa. Ja sjedim sama u stanu, gledam kroz prozor i pitam se: što ako dijete nikada ne dođe? Hoćemo li mi ikada biti dovoljno sretni sami sa sobom? Ili je sve ovo samo izgovor za nešto što ne želimo priznati ni sebi ni drugima?
Možda je vrijeme da prestanem čekati. Možda je vrijeme da pitam: što ja zapravo želim?