Skriveni potencijal: Zašto je važno pružiti djeci prilike, a ne samo odgovore
“Mama, mogu li danas s tobom na posao?” Luka je upitao s nadom u očima dok sam se spremala za još jedan naporan dan u uredu. Pogledala sam ga, osjetivši težinu umora koji me pritiskao nakon neprospavane noći. “Luka, znaš da imam puno posla. Možda neki drugi put,” odgovorila sam, pokušavajući sakriti razočaranje koje sam vidjela kako se širi njegovim licem.
Luka je bio dijete s neobičnom radoznalošću. Njegova pitanja nisu bila samo dječja znatiželja; bila su to duboka promišljanja o svijetu oko njega. No, kao samohrana majka koja se borila da spoji kraj s krajem, često sam bila previše zauzeta da bih mu posvetila pažnju koju je zaslužio.
“Ana, moraš mu dati priliku,” rekla mi je moja prijateljica Ivana dok smo pile kavu u pauzi za ručak. “On ima potencijal koji ne smiješ zanemariti.”
“Znam, ali kako da to izvedem?” uzdahnula sam. “Jedva stižem sve obaveze, a kamoli da mu pružim dodatne aktivnosti.”
Ivana je klimnula glavom, razumijevajući moju dilemu. “Možda bi mogao doći s tobom na posao jedan dan. Vidjeti što radiš, možda će ga to inspirirati.”
Te večeri, dok sam gledala Luku kako spava, razmišljala sam o Ivaninim riječima. Možda je bila u pravu. Možda sam trebala prestati tražiti brza rješenja i početi vjerovati u njegovu sposobnost da istražuje i uči.
Sljedećeg jutra, dok smo doručkovali, rekla sam: “Luka, što kažeš na to da sutra dođeš sa mnom na posao?”
Njegovo lice zasjalo je od uzbuđenja. “Stvarno? Mogu vidjeti kako radiš sve one crteže i planove?”
“Da,” nasmijala sam se, osjećajući olakšanje što sam donijela tu odluku.
Kad je stigao taj dan, Luka je bio poput spužve, upijajući sve što je vidio i čuo. Postavljao je pitanja koja su iznenadila čak i moje kolege. “Zašto su stabla ovdje, a ne tamo? Kako znate koje biljke će najbolje rasti zajedno?”
Jedan od mojih kolega, Marko, primijetio je: “Ana, tvoj sin ima nevjerojatnu sposobnost zapažanja. Možda bi trebao razmisliti o tome da mu pružiš više prilika da istražuje ovu stranu svijeta.”
Te riječi su me pogodile. Možda sam cijelo vrijeme bila previše fokusirana na pružanje odgovora umjesto prilika. Luka nije trebao gotova rješenja; trebao je prostor da razvija vlastite ideje.
Nakon tog dana, počela sam tražiti načine kako da Luka više sudjeluje u mom poslu. Vodila sam ga na terenske izlete, pokazivala mu kako se izrađuju modeli i planovi. Njegova strast prema krajobraznoj arhitekturi rasla je svakim danom.
No, nije sve bilo jednostavno. Bilo je trenutaka kada sam se osjećala preopterećeno, kada su financijski problemi prijetili da nas slome. Ali svaki put kad bih vidjela Lukin osmijeh dok bi otkrivao nešto novo, znala sam da radim pravu stvar.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i razgovarali o njegovim idejama za novi projekt u školi, Luka me iznenadio pitanjem: “Mama, misliš li da ću jednog dana moći raditi ono što ti radiš?”
Pogledala sam ga i osjetila kako mi srce ispunjava ponos. “Luka, vjerujem da možeš postići sve što želiš. Samo trebaš vjerovati u sebe i nikad ne prestati istraživati.”
Dok sam te noći ležala u krevetu, razmišljala sam o svim prilikama koje sam mu mogla pružiti i onima koje tek trebam stvoriti. Možda nisam imala sve odgovore, ali znala sam da ću uvijek biti tu da ga podržim.
Pitam se koliko još djece poput Luke čeka svoju priliku da zasjaju? Koliko ih ostaje neprimijećeno jer smo previše zauzeti traženjem brzih rješenja umjesto poticanja njihove radoznalosti?