Skok u Brak i Neočekivane Posljedice
“Ne, mama! Ne razumiješ! Ivan je drugačiji!” viknula sam kroz suze dok sam pakirala posljednje kutije u svom stanu. Moja majka, Ana, stajala je na vratima, ruku prekriženih na prsima, s izrazom lica koji je govorio više od riječi. “Samo želim da budeš sigurna, Mila. Ljubav je divna, ali brak… Brak je nešto drugo,” rekla je tiho, ali odlučno.
Bilo je to prije tri godine kada sam upoznala Ivana na plaži u Makarskoj. Njegov osmijeh bio je zarazan, a oči su mu sjajile poput zvijezda na noćnom nebu. Naša ljetna romansa bila je poput sna iz kojeg nisam željela da se probudim. Kada me zaprosio nakon samo šest mjeseci veze, nisam oklijevala ni trenutka. Bila sam uvjerena da smo stvoreni jedno za drugo.
Prodala sam svoj mali stan u Zagrebu i preselila se k njemu u Split. Bio je to veliki korak, ali ljubav koju smo dijelili činila je sve moguće. No, majka je bila skeptična. “Mila, razmisli još jednom. Znaš kako su stvari s brakovima danas,” govorila bi svaki put kad bih je posjetila.
Prvih nekoliko mjeseci bili su savršeni. Ivan i ja smo putovali, smijali se i planirali zajedničku budućnost. No, s vremenom su se pojavile pukotine. Počele su sitne svađe oko svakodnevnih stvari – tko će oprati suđe, tko će izvesti psa u šetnju. U početku sam mislila da su to normalne stvari koje dolaze s brakom.
Jedne večeri, dok smo sjedili za večerom, Ivan je rekao: “Mila, moramo razgovarati.” Njegov ton bio je ozbiljan, a ja sam osjetila kako mi srce ubrzano kuca. “Mislim da trebamo malo prostora jedno od drugog,” rekao je napokon. Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba.
“Prostor? Što to znači?” upitala sam zbunjeno.
“Znaš da te volim, ali osjećam da smo se udaljili. Možda bi bilo dobro da neko vrijeme provedemo odvojeno,” objasnio je.
Te noći nisam mogla spavati. Misli su mi bile zbrkane, a srce slomljeno. Kako smo došli do ovoga? Jesam li pogriješila što sam ignorirala majčine savjete?
Sljedećih nekoliko tjedana proveli smo odvojeno. Vratila sam se u Zagreb kod majke koja me dočekala raširenih ruku. “Znaš da uvijek možeš računati na mene,” rekla je dok me grlila.
Ivan i ja smo nastavili razgovarati telefonom, pokušavajući pronaći rješenje za naše probleme. No, svaki razgovor završavao bi svađom ili tišinom koja bi trajala satima.
Jednog dana, dok sam šetala gradom s prijateljicom Marinom, rekla mi je nešto što me natjeralo na razmišljanje: “Mila, možda ste vas dvoje jednostavno prebrzo uskočili u sve to. Ljubav nije uvijek dovoljna.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi.
Nakon nekoliko mjeseci pokušaja i pogrešaka, Ivan i ja smo odlučili da se razvedemo. Bilo je to najteže što sam ikada morala učiniti. Vratila sam se u Zagreb i počela ispočetka.
Dok sjedim u svom novom stanu i gledam kroz prozor na užurbane ulice grada, pitam se: Je li ljubav zaista dovoljna da izdrži sve oluje koje život donosi? Možda je majka bila u pravu cijelo vrijeme.