Slučajni susret nakon deset godina: Ivanova žalost zbog gubitka Ane
“Ivane, opet si došao kasno,” Ana je rekla tiho dok sam ulazio u stan. Njezin glas bio je umoran, ali nije skrivao zabrinutost. “Zar ne misliš da bismo trebali razgovarati?”
Osjetio sam kako mi srce preskače. Znao sam da je došlo vrijeme da se suočim s istinom koju sam pokušavao ignorirati. “Ana, stvarno je samo posao,” odgovorio sam, izbjegavajući njezin pogled. No, njezine oči su bile poput reflektora koji su prodirali kroz moje laži.
“Ivane, znam da nešto nije u redu. Osjećam to. Molim te, reci mi istinu,” nastavila je, sada već s blagim drhtajem u glasu.
Sjeo sam na rub kreveta, osjećajući težinu svojih riječi prije nego što su izašle iz mojih usta. “Ana, nisam bio iskren prema tebi. Postoji netko drugi…”
Njezino lice se smrzlo, a oči su joj se napunile suzama koje su prijetile da će se preliti svakog trenutka. “Kako si mogao, Ivane? Nakon svega što smo prošli zajedno?”
Nisam imao odgovor koji bi mogao ublažiti njezinu bol. Samo sam mogao gledati kako se svijet koji smo zajedno gradili ruši pred našim očima.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci kada sam slučajno sreo Marinu, staru prijateljicu iz srednje škole. Bilo je to jedno od onih slučajnih susreta koji te natjeraju da preispitaš sve odluke koje si donio u životu. Marina je bila sve ono što sam nekada volio – slobodna duha, uvijek nasmijana i puna života.
“Ivane! Ne mogu vjerovati da si to ti!” uzviknula je kad smo se sreli na ulici. Njezin osmijeh bio je zarazan, a ja sam se osjećao kao da sam ponovno onaj mladić bez briga.
“Marina! Koliko godina je prošlo?” odgovorio sam, osjećajući kako mi srce ubrzano kuca.
Razgovor s njom bio je poput povratka u prošlost, u vrijeme kada su stvari bile jednostavnije. Počeli smo se viđati na kavi, a ubrzo su ti susreti postali češći i intimniji. Nisam ni primijetio kako sam se udaljavao od Ane, sve dok nije bilo prekasno.
Jedne večeri, dok smo sjedili u malom kafiću na uglu, Marina me pogledala ravno u oči i rekla: “Ivane, znaš da ovo nije ispravno. Što će biti s Anom?”
Njezine riječi pogodile su me poput groma. Znao sam da je u pravu, ali nisam mogao prestati misliti na nju. “Ne znam, Marina. Sve je tako komplicirano,” odgovorio sam, osjećajući kako mi se grlo steže.
Noćima bih ležao budan pored Ane, razmišljajući o tome kako sam došao do ove točke. Kako sam mogao dopustiti da osoba koja mi je značila sve postane netko koga povređujem?
Konačno, nakon što sam priznao Ani istinu, osjetio sam olakšanje pomiješano s dubokim žaljenjem. Ona je bila žena koja mi je bila oslonac kroz sve uspone i padove, a ja sam je izdao zbog prolazne strasti.
“Ivane, voljela bih da si bio iskren od početka,” rekla je Ana dok su joj suze klizile niz obraze. “Možda bismo mogli pronaći način da ovo riješimo zajedno.”
Njezina spremnost da oprosti bila je nevjerojatna, ali znao sam da će trebati vremena da ponovno izgradimo povjerenje koje sam uništio.
Sada, dok sjedim u našem praznom stanu i gledam kroz prozor u kišni dan, pitam se: Je li moguće ponovno pronaći sreću nakon što si izgubio ono najvrijednije? Može li ljubav preživjeti izdaju? Možda će vrijeme donijeti odgovore koje tražim.