Podijelimo račun: Priča o modernom spoju i skrivenim znakovima
“Podijelimo račun,” rekao je Marko, dok smo sjedili u malom restoranu u centru Zagreba. Njegove riječi su me iznenadile, ali nisam htjela pokazati zbunjenost. Bio je to naš prvi spoj nakon što smo se upoznali preko aplikacije za upoznavanje. Njegov profil je bio zanimljiv, a razgovori online su tekli glatko. No, sada, suočena s njegovim prijedlogom, osjetila sam laganu nelagodu.
“Naravno,” odgovorila sam s osmijehom, pokušavajući sakriti iznenađenje. Uvijek sam vjerovala da prvi spoj treba biti jednostavan i bez pritiska, ali nešto u njegovom tonu me natjeralo da se zapitam jesam li previdjela neki znak.
Marko je bio šarmantan na svoj način. Njegov osmijeh je bio topao, a oči su mu svjetlucale dok je pričao o svojim putovanjima i hobijima. No, kako je večer odmicala, primijetila sam da često skreće razgovor na teme koje su se činile pomalo neobičnim za prvi spoj.
“Znaš,” rekao je dok je miješao svoju kavu, “uvijek sam vjerovao da ljudi trebaju biti iskreni od početka. Nema smisla skrivati ništa.” Klimnula sam glavom, slažući se s njim, ali nisam mogla izbjeći osjećaj da postoji nešto što mi ne govori.
Dok smo izlazili iz restorana, ponudio se da me otprati do tramvajske stanice. Hodali smo kroz hladnu večer, a ja sam se trudila održati razgovor laganim i opuštenim. No, čim smo stigli do stanice, Marko je zastao i pogledao me ozbiljno.
“Moram ti nešto reći,” započeo je, a ja sam osjetila kako mi srce ubrzava. “Nisam siguran koliko si ozbiljna u vezi ovoga, ali ja tražim nešto dugoročno.” Njegove riječi su me zatekle nespremnu. Nisam očekivala da će naš prvi spoj završiti ovakvim razgovorom.
“Razumijem,” odgovorila sam polako, pokušavajući sakriti svoju zbunjenost. “I ja tražim nešto ozbiljno, ali mislim da je prerano za takve razgovore.” Marko je kimnuo glavom, ali njegov pogled je ostao ozbiljan.
“Samo želim biti iskren,” dodao je. “Ne želim gubiti vrijeme na nešto što nema budućnost.” Njegova direktnost me zatekla. U svijetu gdje su ljudi često neiskreni i igraju igre, njegova otvorenost bi trebala biti osvježavajuća. Ali umjesto toga, osjećala sam se kao da sam pod pritiskom.
Sljedećih nekoliko dana razmišljala sam o našem spoju. Pitala sam se jesam li bila previše kritična ili previše naivna. Možda je Marko samo bio iskren čovjek koji zna što želi. Ali nešto u meni nije moglo zanemariti osjećaj nelagode koji sam osjetila te večeri.
Nakon nekoliko dana, Marko mi je poslao poruku. “Želim te ponovno vidjeti,” napisao je. “Mislim da imamo potencijal za nešto posebno.” Njegove riječi su bile laskave, ali nisam mogla ignorirati osjećaj sumnje koji me pratio.
Odlučila sam mu dati još jednu priliku. Možda sam bila previše skeptična prvi put. Naš drugi spoj bio je u kafiću blizu mog stana. Marko je bio jednako šarmantan kao i prije, ali opet sam primijetila iste obrasce u njegovom ponašanju.
“Znaš,” rekao je dok smo sjedili za stolom s pogledom na ulicu, “mislim da bi trebali razgovarati o našim očekivanjima.” Njegova direktnost me ponovno zatekla. “Želim znati gdje stojiš po pitanju braka i djece.” Osjetila sam kako mi se grlo steže.
“Mislim da je prerano za takve razgovore,” odgovorila sam oprezno. “Tek smo se upoznali.” Marko je kimnuo glavom, ali njegov izraz lica nije se promijenio.
“Razumijem,” rekao je tiho. “Ali ja ne želim gubiti vrijeme.” Njegove riječi su odjekivale u mojoj glavi dok smo završavali našu kavu.
Na putu kući razmišljala sam o svemu što se dogodilo. Možda Marko nije bio loša osoba, možda je samo znao što želi i nije htio trošiti vrijeme na nešto što nije imalo budućnost. Ali osjećaj pritiska koji sam osjetila bio je stvaran.
Pitala sam se jesam li ja ta koja previše analizira ili jednostavno ne želim prihvatiti istinu koja mi se nudi. Je li moguće da netko može biti previše iskren? I gdje povući granicu između iskrenosti i pritiska? Možda su to pitanja na koja nikada neću pronaći odgovor.