Istina Koju Ne Želite Čuti: Vaša Djeca Nisu Svetci
“Ne, gospodine Petroviću, vaš sin nije anđeo kakvim ga smatrate,” rekla sam, pokušavajući zadržati miran ton dok sam sjedila nasuprot roditelja koji su me gledali s nevjericom. “Ali on je tako dobar kod kuće,” uzvratila je gospođa Petrović, očiju punih suza. “Nikada ne bismo pomislili da bi mogao biti problematičan u školi.”
Kao učiteljica u malom gradu, svakodnevno se suočavam s ovakvim situacijama. Roditelji dolaze na roditeljske sastanke s očekivanjem da će čuti samo pohvale o svojoj djeci, ali stvarnost je često drugačija. Djeca su majstori manipulacije, a roditelji često ne vide ono što mi vidimo svaki dan u učionici.
Sjećam se jednog dana kada je Marko, učenik iz osmog razreda, došao u školu s modricom ispod oka. Kada sam ga pitala što se dogodilo, rekao je da je pao s bicikla. No, kasnije sam saznala od drugih učenika da je bio u tučnjavi s drugim dječakom. Kada sam to spomenula njegovim roditeljima, oni su odbili povjerovati. “Marko nikada ne bi bio nasilan,” rekli su mi. “On je tako miran kod kuće.”
Ali istina je da djeca često pokazuju drugačije lice u školi nego kod kuće. Oni su pod pritiskom vršnjaka, pokušavaju se uklopiti i često se ponašaju na načine koji bi šokirali njihove roditelje. Kao učiteljica, vidim kako se djeca međusobno vrijeđaju, kako lažu jedni drugima i kako se bore za popularnost na načine koji su često okrutni.
Jednom sam uhvatila Ivanu kako prepisuje na testu. Kada sam razgovarala s njom, priznala je da se boji razočarati svoje roditelje koji od nje očekuju samo najbolje ocjene. “Moji roditelji misle da sam savršena,” rekla mi je kroz suze. “Ne mogu ih razočarati.”
Ovo je srž problema – roditelji često postavljaju nerealna očekivanja pred svoju djecu, nesvjesni pritiska koji im time stvaraju. Djeca osjećaju potrebu da budu savršena, a kada to ne mogu postići, pribjegavaju lažima i prevarama.
Sjećam se i Ane, djevojčice koja je uvijek bila tiha i povučena. Njeni roditelji su mislili da je jednostavno sramežljiva, ali istina je bila mnogo složenija. Ana je bila žrtva vršnjačkog nasilja i nije znala kako to reći svojim roditeljima. Kada sam konačno uspjela razgovarati s njom o tome, rekla mi je: “Ne želim da moji roditelji misle da nisam dovoljno jaka.”
Roditelji često ne vide znakove upozorenja jer su previše zauzeti idealiziranjem svoje djece. Oni ne žele vjerovati da njihova djeca mogu biti nasilna ili da mogu biti žrtve nasilja. Ali kao učiteljica, vidim te znakove svaki dan.
Jednog dana, nakon još jednog napornog sastanka s roditeljima koji nisu htjeli prihvatiti istinu o svom djetetu, sjela sam u praznu učionicu i zapitala se: “Kako možemo pomoći roditeljima da vide svoju djecu onakvima kakva stvarno jesu? Kako ih možemo potaknuti da razgovaraju sa svojom djecom i slušaju ih bez osuđivanja?”
Možda je vrijeme da prestanemo idealizirati djecu i počnemo ih prihvaćati sa svim njihovim manama i vrlinama. Možda bismo tada mogli stvoriti okruženje u kojem će se djeca osjećati dovoljno sigurno da budu iskrena i otvorena prema svojim roditeljima.
I dok sjedim ovdje, pitam se: Hoće li ikada doći dan kada će roditelji prestati gledati svoju djecu kroz ružičaste naočale i početi ih vidjeti onakvima kakva stvarno jesu? Hoće li ikada shvatiti da ih njihova djeca trebaju više nego ikada prije – ne kao savršene anđele, već kao stvarne ljude sa stvarnim problemima?