Neočekivani preokret: Priča o obitelji Petrović i njihovom usvojenom sinu iz Ukrajine
“Nikola, dođi ovamo odmah!” povikala sam dok sam držala pismo u ruci, srce mi je ubrzano kucalo. Bio je to običan dan u našem domu u Zagrebu, ali to pismo, s pečatom iz Ukrajine, promijenilo je sve. Nikola je dotrčao niz stepenice, njegovo lice bilo je ispunjeno znatiželjom i blagom zabrinutošću. “Što se događa, mama?” upitao je, gledajući me svojim velikim smeđim očima.
“Primili smo pismo iz Ukrajine,” rekla sam, pokušavajući zadržati glas mirnim. “Ne znam što piše unutra, ali mislim da bismo ga trebali pročitati zajedno.” Nikola je kimnuo glavom i sjeo pokraj mene na kauč. Otvorila sam pismo i počela čitati naglas.
“Draga obitelji Petrović,” započinjalo je pismo. “Pišem vam jer mislim da imate pravo znati istinu o Nikoli. On nije samo dječak kojeg ste usvojili. On je nasljednik velike imovine koja mu pripada u Ukrajini.” Zastala sam, osjećajući kako mi se svijet okreće naglavačke. Nikola je gledao u mene, zbunjen i pomalo uplašen.
“Što to znači?” upitao je tiho. Nisam imala odgovore. Sve što sam znala bilo je da se naš život upravo promijenio na načine koje nisam mogla ni zamisliti.
Tijekom sljedećih nekoliko tjedana, naš dom bio je ispunjen razgovorima o mogućnostima i pitanjima bez odgovora. Nikola je bio zbunjen, a ja sam se trudila ostati jaka za njega. “Mama, što ako ne želim tu imovinu? Što ako želim samo ostati ovdje s vama?” pitao me jedne večeri dok smo sjedili za večerom.
“Nikola, uvijek ćeš biti naš sin bez obzira na sve,” rekla sam mu, pokušavajući ga umiriti. “Ali moramo istražiti ovu situaciju i vidjeti što je najbolje za tebe.” I tako smo krenuli na putovanje koje nas je odvelo natrag u Ukrajinu.
U Kijevu smo se sastali s odvjetnikom koji nam je objasnio detalje situacije. Nikola je naslijedio veliku imovinu od svoje biološke obitelji koja je bila vrlo utjecajna u Ukrajini prije nego što su izgubili sve tijekom političkih previranja. “Ova imovina može promijeniti vaš život,” rekao nam je odvjetnik ozbiljno.
Ali Nikola nije bio zainteresiran za bogatstvo ili moć. Sve što je želio bilo je vratiti se kući u Zagreb i nastaviti živjeti normalnim životom sa svojom obitelji. “Mama, ne želim ovo,” rekao mi je dok smo šetali ulicama Kijeva. “Želim biti s vama i tatom.”
Njegove riječi slomile su mi srce, ali također su me ispunile ponosom. Moj sin nije bio zainteresiran za materijalne stvari; on je želio ljubav i sigurnost koju smo mu pružali. “Razumijem te, Nikola,” rekla sam mu nježno. “Ali moramo biti sigurni da donosimo pravu odluku za tvoju budućnost.”
Nakon dugih razgovora i savjetovanja s odvjetnicima, odlučili smo da će Nikola zadržati imovinu, ali da će njome upravljati povjerenik dok ne bude dovoljno star da sam odluči što želi učiniti s njom. Vratili smo se u Zagreb s osjećajem olakšanja i novim razumijevanjem što znači biti obitelj.
Nikola se vratio svojim svakodnevnim aktivnostima, školi i prijateljima, a mi smo nastavili živjeti našim životima s novim izazovima i mogućnostima pred nama. Ali jedno pitanje ostaje: kako će ova neočekivana promjena oblikovati njegovu budućnost? Hoće li ga bogatstvo promijeniti ili će ostati isti onaj dječak kojeg smo zavoljeli? Samo vrijeme će pokazati.