Skok vjere: Online ljubav vodi do vjenčanja i neočekivanih rastanaka
“Ne mogu vjerovati da sam ovo napravila,” pomislila sam dok sam stajala ispred crkve u Zagrebu, držeći buket bijelih ruža u rukama. Srce mi je divlje kucalo, a ruke su mi se tresle od nervoze. Nikada nisam mislila da ću se udati za nekoga koga nikada nisam srela uživo, ali Ivan je bio poseban. Upoznali smo se na internetu prije godinu dana i od tada smo svakodnevno razgovarali. Njegove riječi su me tješile, smijale i činile da se osjećam voljeno kao nikada prije.
“Ana, jesi li sigurna u ovo?” upitala me moja najbolja prijateljica Marija, koja je stajala pored mene u haljini boje lavande. “Nikada ga nisi srela uživo. Što ako nije onakav kakvim se predstavlja?”
“Znam da zvuči ludo,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati uvjerljivo, “ali osjećam da ga poznajem bolje nego ikoga drugog. On je moja srodna duša.”
Marija je uzdahnula, ali nije više ništa rekla. Znala je da sam tvrdoglava i da me ništa neće spriječiti u mojoj odluci.
Dok su se gosti okupljali u crkvi, ja sam stajala sa strane, gledajući prema vratima. Ivan je trebao stići svakog trenutka. Dogovorili smo se da će naš prvi susret biti na oltaru, gdje ćemo izgovoriti zavjete i započeti zajednički život.
Ali kako su minute prolazile, a njega nije bilo na vidiku, počela sam osjećati nemir. “Možda je zaglavio u prometu,” pokušavala sam se uvjeriti, ali glas sumnje u mojoj glavi postajao je sve glasniji.
Nakon sat vremena čekanja, svećenik je prišao i tiho rekao: “Ana, možda bismo trebali odgoditi ceremoniju.”
Osjećala sam kako mi se svijet ruši. Kako je moguće da me ostavio na dan našeg vjenčanja? Suze su mi navrle na oči dok sam pokušavala shvatiti što se događa.
“Ana,” začula sam poznati glas iza sebe. Okrenula sam se i ugledala Ivana kako stoji na vratima crkve, izgledajući jednako nervozno kao i ja.
“Oprosti što kasnim,” rekao je, prilazeći mi s isprikom u očima. “Bilo je problema s letom iz Sarajeva.”
Osjetila sam olakšanje koje je bilo gotovo opipljivo. “Mislila sam da si me ostavio,” priznala sam kroz suze.
“Nikada,” odgovorio je nježno, uzimajući me za ruku. “Ovo je naš dan, Ana.”
Ceremonija je prošla u magli emocija. Dok smo izgovarali zavjete, osjećala sam kako mi srce puca od sreće. Ivan je bio sve što sam zamišljala i više od toga.
Ali sudbina nije bila gotova sa svojim iznenađenjima. Nakon vjenčanja, dok smo sjedili za stolom na prijemu, Ivanov telefon zazvonio. Vidjela sam kako mu se lice mijenja dok je slušao osobu s druge strane linije.
“Moram otići,” rekao je tiho nakon što je spustio slušalicu.
“Što se dogodilo?” upitala sam zabrinuto.
“Moja majka… ona je bolesna,” odgovorio je s tugom u očima. “Moram se vratiti u Sarajevo odmah.”
Osjetila sam kako mi srce tone. Tek što smo započeli zajednički život, već smo bili suočeni s razdvajanjem.
“Idem s tobom,” rekla sam odlučno.
“Ne možeš,” odgovorio je nježno. “Ovo moram riješiti sam.”
I tako smo se rastali na dan našeg vjenčanja, s obećanjem da ćemo se uskoro ponovno sresti.
Sada sjedim sama u našem malom stanu u Zagrebu, čekajući vijesti od Ivana. Svaki dan provodim razmišljajući o našem kratkom vremenu zajedno i pitajući se hoće li nas sudbina ponovno spojiti ili će nas zauvijek razdvojiti.
Je li ljubav dovoljna da prebrodi sve prepreke koje nam život postavlja? Ili ponekad jednostavno moramo prihvatiti da neke stvari nisu suđene?