Ostavljen na Rođenju: Nevidljive Borbe Ivana
“Zašto me nitko ne želi?” pitao sam se, dok sam sjedio na hladnom podu sirotišta u Zagrebu. Bio sam tek dijete, ali osjećao sam se kao da nosim teret cijelog svijeta na svojim ramenima. Moji roditelji su me napustili čim su saznali da imam rijedak genetski poremećaj. Nikada ih nisam upoznao, ali njihova odsutnost bila je stalno prisutna u mom životu.
“Ivane, dođi ovamo!” povikala je teta Marija, jedna od rijetkih osoba koja mi je pružila malo topline u tom hladnom svijetu. “Vrijeme je za večeru.” Ustao sam i krenuo prema blagovaonici, gdje su ostala djeca već sjedila za stolom. Svi smo bili isti, napušteni i zaboravljeni od svijeta.
“Znaš li ti zašto te roditelji nisu htjeli?” upitao me Marko, dječak s kojim sam dijelio sobu. Njegovo pitanje bilo je poput noža koji mi se zabio ravno u srce. “Zato što si bolestan,” dodao je bez imalo takta.
“Ne znam,” odgovorio sam tiho, pokušavajući sakriti suze koje su mi navirale na oči. Istina je bila da sam znao. Znao sam da je moj poremećaj razlog zbog kojeg su me ostavili, ali nisam mogao razumjeti zašto to znači da nisam vrijedan ljubavi.
Godine su prolazile, a ja sam se selio iz jednog udomiteljskog doma u drugi. Svaka nova obitelj bila je prilika za novi početak, ali svaki put bih završio razočaran. “Previše je zahtjevan,” govorili bi nakon nekoliko mjeseci. “Ne možemo se nositi s njegovim potrebama.” I tako bih se vraćao u sirotište, osjećajući se sve više kao teret.
Jednog dana, kada sam imao deset godina, došla je nova obitelj. Ana i Petar bili su par iz Splita koji nisu mogli imati vlastitu djecu. “Možda će ovo biti drugačije,” pomislio sam s nadom dok su me vozili prema svom domu na obali.
Prvih nekoliko mjeseci bilo je kao san. Ana me vodila na plažu, a Petar me učio kako pecati. Osjećao sam se kao dio obitelji po prvi put u životu. Ali ubrzo su počeli problemi. Moje zdravstveno stanje zahtijevalo je česte posjete liječniku i skupu terapiju koju si nisu mogli priuštiti.
“Ivane, moramo razgovarati,” rekla je Ana jedne večeri dok smo sjedili za stolom. “Volimo te, ali jednostavno ne možemo nastaviti ovako.” Njene riječi bile su poput hladnog tuša. Znao sam što slijedi.
“Vraćate me natrag,” rekao sam tiho, pokušavajući sakriti razočaranje.
“Žao nam je,” rekao je Petar, izbjegavajući moj pogled.
I tako sam se vratio u sirotište, još jednom napušten i zaboravljen. Pitao sam se hoću li ikada pronaći mjesto kojem pripadam.
S vremenom sam naučio kako se nositi s boli odbacivanja. Postao sam zatvoreniji, ne dopuštajući nikome da mi se previše približi. Ali duboko u sebi, još uvijek sam čeznuo za ljubavlju i prihvaćanjem.
Kada sam napunio osamnaest godina, morao sam napustiti sustav udomiteljstva i započeti svoj život iznova. Bez ikakve podrške ili smjernica, našao sam se na ulicama Zagreba, boreći se za opstanak.
“Ivane, trebaš li pomoć?” upitala me Jelena, socijalna radnica koja me poznavala iz sirotišta. “Znam da ti nije lako, ali tu smo da ti pomognemo koliko možemo.”
Njen prijedlog bio je poput svjetla na kraju tunela. Uz njenu pomoć pronašao sam posao i mali stan koji sam mogao nazvati svojim domom. Počeo sam graditi život iz temelja, korak po korak.
Ali unatoč svemu što sam postigao, još uvijek me proganja pitanje: jesam li vrijedan ljubavi? Hoću li ikada pronaći nekoga tko će me prihvatiti onakvog kakav jesam? Možda odgovor leži negdje u meni, čekajući da ga otkrijem.