Kada Ljubav Postane Podsmijeh: Bol Biti Ismijavan od Strane Supružnika
“Opet si zaboravila kupiti mlijeko, zar ne?” Marko je rekao s osmijehom koji je više ličio na podsmijeh nego na šalu. Stajala sam u kuhinji, držeći vrećicu s namirnicama, osjećajući kako mi obrazi gore od srama. “Znaš, možda bi trebala početi zapisivati stvari,” dodao je, a ja sam osjetila kako mi se srce steže.
Nekada smo se smijali zajedno, Marko i ja. Naše šale bile su nježne, pune ljubavi i razumijevanja. Ali sada, svaka njegova riječ bila je poput uboda noža. Pitala sam se kada je točno ljubav postala podsmijeh. Kada je moj suprug prestao biti moj partner i postao moj kritičar?
“Zaboravila sam,” odgovorila sam tiho, pokušavajući sakriti suze koje su mi prijetile da će poteći niz lice. “Ali nije kraj svijeta, zar ne?”
“Naravno da nije,” rekao je Marko, ali ton njegovog glasa govorio je drugačije. “Samo mislim da bi bilo lakše za oboje da malo više paziš.”
Te večeri ležala sam budna u krevetu, slušajući njegovo ravnomjerno disanje. Pitala sam se kako smo došli do ovoga. Kada je ljubav postala nešto što me boli? Kada su njegove riječi postale oružje koje koristi protiv mene?
Sjećam se dana kada smo se upoznali. Bio je to sunčan dan u Zagrebu, a ja sam bila na kavi s prijateljicom Ivanom. Marko je sjedio za stolom do nas i slučajno čuo naš razgovor o knjigama. Uključio se u razgovor s takvom strašću i znanjem da sam odmah bila očarana.
Naš prvi spoj bio je magičan. Šetali smo uz rijeku Savu, razgovarali o svemu i svačemu. Njegov smijeh bio je zarazan, a ja sam se osjećala kao da sam pronašla svoju srodnu dušu. Ali sada, taj smijeh bio je usmjeren protiv mene.
“Zašto to radiš?” upitala sam ga jedne večeri dok smo sjedili za večerom.
“Što radim?” odgovorio je nevino.
“Ismijavaš me,” rekla sam, osjećajući kako mi glas drhti.
Marko je slegnuo ramenima. “Samo se šalim. Ne možeš sve shvaćati tako ozbiljno.”
Ali za mene to nije bila šala. Svaki njegov komentar bio je podsjetnik na moje nesavršenosti, na sve ono što nisam bila. Počela sam se povlačiti u sebe, izbjegavati razgovore i druženja.
Jednog dana, dok sam sjedila sama u parku Maksimir, gledajući djecu kako se igraju, shvatila sam da moram nešto promijeniti. Nisam mogla nastaviti živjeti u sjeni njegovih riječi.
Odlučila sam potražiti pomoć. Prijavila sam se na terapiju i počela raditi na svom samopouzdanju. Terapeutkinja mi je pomogla shvatiti da nisam kriva za Markovo ponašanje i da imam pravo tražiti poštovanje.
“Marko,” rekla sam mu jedne večeri nakon što smo završili s večerom. “Moramo razgovarati.”
Pogledao me iznenađeno, ali nije rekao ništa.
“Tvoje riječi me bole,” nastavila sam. “Ne mogu više živjeti ovako. Volim te, ali ne mogu biti predmet tvojih šala.”
Marko je izgledao zbunjeno, kao da nije shvaćao ozbiljnost situacije.
“Nisam znao da te to toliko pogađa,” rekao je napokon.
“Pogađa me,” odgovorila sam odlučno. “Ili ćeš prestati ili ćemo morati razmisliti o našoj budućnosti zajedno.”
Bilo je teško izgovoriti te riječi, ali osjećala sam olakšanje nakon što su izašle iz mene.
Marko je dugo šutio prije nego što je progovorio. “Žao mi je,” rekao je tiho. “Nisam htio da se osjećaš tako.”
Nisam znala hoće li se stvari promijeniti, ali znala sam da moram postaviti granice ako želim sačuvati svoje dostojanstvo i našu vezu.
Sada stojim pred ogledalom, gledajući svoj odraz i pitajući se: može li ljubav preživjeti podsmijeh? Možemo li ponovno pronaći put jedno do drugog ili su rane preduboke? Što vi mislite?