Između Snova i Očekivanja: Priča o Leni i Elektronici
“Lena, jesi li ti normalna?!” povikala je mama čim je ugledala kutiju novog laptopa na stolu. Njezine riječi su mi odzvanjale u ušima, kao da je netko naglo povukao zavjesu između mene i mog sna. Srce mi je lupalo, a ruke su mi drhtale dok sam pokušavala objasniti: “Mama, godinama sam štedjela za ovo. Znaš koliko mi je trebalo da skupim svaku marku…”
Ali ona nije slušala. Pogledala me onim pogledom koji sam znala još iz djetinjstva, kad bih napravila nešto što nije po njenom. “Lena, ljudi nemaju za kruh, a ti bacaš pare na gluposti! Šta će ti to? Zar nije dovoljno što imaš onaj stari mobitel?”
U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam izdala samu sebe. Sjećam se dana kad sam prvi put poželjela imati vlastiti laptop, kad sam gledala kako kolegice na fakultetu tipkaju bilješke, istražuju, uče, a ja sam se borila s poluispravnim mobitelom. Svaka marka koju sam zaradila čisteći stanove, čuvajući djecu, ili prodajući kolače na pijaci, bila je korak bliže tom cilju. Nije to bio samo laptop. Bio je to simbol mog truda, moje neovisnosti, mojih snova.
Ali u našoj kući, snovi su često bili luksuz. Tata je radio u državnoj firmi, stalno pod stresom zbog mogućih otkaza. Mama je štedjela na svemu – od struje do kruha. Brat Emir je stalno govorio: “Lena, pusti te gluposti, idi van, nađi nekog dečka, udaj se, šta će ti laptop?”
Jedne večeri, dok sam sjedila za stolom i gledala u sjajni ekran, tata je tiho ušao u sobu. “Lena, znaš da te volimo, ali… možda si mogla te pare uštedjeti za nešto korisnije. Znaš, život je težak, a tehnologija brzo zastari.”
Osjetila sam kako mi suze naviru. “Tata, meni je ovo korisno. Želim učiti, raditi, možda jednog dana pokrenuti nešto svoje. Zar nije to bolje nego da sjedim i čekam da mi život prođe?”
On je samo slegnuo ramenima. “Nekad treba znati kad stati, Lena. Ne možeš uvijek imati sve što poželiš.”
Te riječi su me proganjale danima. Počela sam se pitati jesam li stvarno pogriješila. U tramvaju sam gledala ljude – neki su imali najnovije telefone, drugi su nosili vrećice iz second handa. U Sarajevu, razlike su uvijek bile vidljive, ali i neizgovorene. Svi su šutjeli o svojim željama, kao da je sramota sanjati nešto više od osnovnog.
Jednog dana, prijateljica Mirela me pozvala na kafu. “Lena, čula sam da si kupila laptop. Svaka čast! Ja još uvijek koristim bratov od prije deset godina.”
Osjetila sam olakšanje. “Znaš, Mirela, osjećam se kao da sam napravila nešto loše. Svi su protiv mene.”
Ona se nasmijala. “Ma pusti ih. Ljudi uvijek imaju nešto za reći. Ako si ti sretna, to je najvažnije.”
Ali kad sam se vratila kući, opet ista priča. Mama je šutjela, ali sam vidjela razočaranje u njenim očima. Brat je dobacio: “Eto, sad kad ti kompjuter bude pravio ručak, javi.”
Počela sam se povlačiti u sebe. Sve češće sam ostajala u sobi, izbjegavala zajedničke obroke, osjećala se kao uljez u vlastitoj kući. Jedne noći, dok sam radila na seminaru, mama je tiho ušla. Sjela je na krevet i dugo šutjela.
“Znaš, Lena, ja sam odrasla u vrijeme kad smo imali samo jedan radio u selu. Sve smo dijelili. Danas je sve drugačije. Možda te ne razumijem, ali bojim se da ćeš biti nesretna ako stalno juriš za stvarima.”
Pogledala sam je kroz suze. “Mama, ja ne jurim za stvarima. Ja želim bolji život. Želim da jednog dana mogu pomoći vama, da ne brinete hoće li biti za režije. Zar je to pogrešno?”
Ona je samo uzdahnula. “Nije, Lena. Samo… bojim se da ćeš se razočarati.”
Nakon tog razgovora, počela sam razmišljati o tome što zapravo želim. Je li moj san zaista bio samo laptop, ili nešto više? Jesam li pokušavala dokazati sebi da vrijedim, ili sam bježala od osjećaja nemoći koji nas je sve pratio?
Dani su prolazili, a ja sam sve više radila na sebi. Prijavila sam se za online tečajeve, počela pisati blog o životu mladih u Bosni, dijelila savjete o štednji, učenju, snalaženju. Polako su mi se javljali ljudi iz Hrvatske, iz Mostara, iz Banja Luke. Pisali su mi: “Lena, hvala ti što si pokazala da se može.”
Ali kod kuće, napetost nije nestajala. Mama je i dalje šutjela, tata je bio zabrinut, brat me izbjegavao. Jedne večeri, dok sam spremala večeru, tata je tiho rekao: “Možda nismo uvijek u pravu, Lena. Samo želimo da budeš sretna.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. “Tata, ja sam sretna kad radim ono što volim. Znam da nije lako, ali želim pokušati.”
On je klimnuo glavom. “Samo pazi na sebe, Lena. Život zna biti surov.”
Tih dana sam shvatila da su naši snovi često veći od onoga što drugi mogu razumjeti. Da je ponekad potrebno boriti se, ne samo protiv svijeta, nego i protiv vlastitih sumnji. Da je ljubav obitelji ponekad teška, ali i najvažnija.
Danas, kad sjedim za svojim laptopom i pišem ovu priču, pitam se: Je li vrijedilo? Jesam li izabrala pravi put? Možda nikad neću znati, ali znam jedno – snovi su naši, i nitko nam ih ne može oduzeti.
Što vi mislite, vrijedi li žrtvovati mir u kući zbog vlastitih snova? Je li bolje šutjeti i prilagoditi se, ili riskirati sve za ono što volimo?