Nedjeljni Doručak: Ispod Površine
“Jesi li sigurna da je ovo dobra ideja?” upitao me Nikola, dok je još uvijek poluzatvorenih očiju pokušavao pronaći čarape ispod kreveta. Njegov glas bio je umoran, kao i svake nedjelje ujutro. “Znaš kakva je mama kad se probudi na lijevu nogu.”
“Znam, ali obećala sam joj da ćemo svi zajedno doručkovati,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati uvjerljivo, iako sam i sama osjećala knedlu u grlu. Nedjeljni doručci s Marijom, mojom svekrvom, uvijek su bili izazov. Njena kritičnost i sklonost dramatiziranju često su stvarali napetost u zraku.
Dok sam pripremala stol u kuhinji, osjetila sam kako mi srce ubrzano kuca. Marija je već sjedila za stolom, promatrajući svaki moj pokret. “Jelena, jesi li sigurna da je ovo dovoljno za doručak?” upitala je s podignutom obrvom, dok je pogledom prelazila preko tanjura s kroasanima i svježim voćem.
“Mislim da je dovoljno,” odgovorila sam, pokušavajući zadržati osmijeh na licu. “Nikola voli kroasane, a i voće je svježe.”
“Ah, Nikola,” uzdahnula je Marija, “uvijek si ga razmazila. Trebao bi jesti nešto konkretnije, kao što su jaja ili kobasice.”
Nikola je ušao u kuhinju, još uvijek pospan, i poljubio me u obraz. “Dobro jutro,” promrmljao je, sjedeći za stol.
“Dobro jutro,” odgovorila sam, osjećajući kako se napetost povećava. Marija je nastavila s kritikama, ovaj put usmjerene na Nikolu.
“Nikola, zašto si tako umoran? Trebao bi ranije ići spavati,” rekla je strogo.
“Mama, imao sam puno posla ovaj tjedan,” odgovorio je Nikola, pokušavajući ostati smiren.
“Uvijek imaš izgovore,” odvratila je Marija, a ja sam osjetila kako mi se srce steže. Pokušala sam promijeniti temu razgovora.
“Marija, kako je bilo na onom izletu prošli tjedan? Čula sam da ste posjetili Plitvička jezera,” rekla sam s osmijehom.
“Bilo je lijepo,” odgovorila je kratko, ali nisam mogla ne primijetiti kako joj se oči zasjaje kad govori o prirodi. “Ali vrijeme nije bilo najbolje.”
Razgovor se nastavio u sličnom tonu, s povremenim ubodima kritike i napetosti koja je visjela u zraku poput guste magle. Osjećala sam se kao da hodam po tankom ledu, pokušavajući održati ravnotežu između želje da ugodim Mariji i potrebe da zaštitim Nikolu od njenih oštrih riječi.
Nakon doručka, dok smo pospremali stol, Nikola mi je prišao i šapnuo: “Hvala ti što si pokušala. Znam da nije lako.”
Njegove riječi bile su poput melem na ranu. “Samo želim da svi budemo sretni,” odgovorila sam tiho.
Marija je ustala od stola i krenula prema vratima. “Idem prošetati,” rekla je bez dodatnog objašnjenja.
Kad su se vrata zatvorila za njom, osjetila sam olakšanje pomiješano s tugom. “Nikola, misliš li da će se ikada promijeniti?” upitala sam ga.
“Ne znam,” odgovorio je iskreno. “Ali znam da te volim i da ćemo zajedno proći kroz sve.” Njegove riječi bile su mi utjeha u tom trenutku.
Dok smo sjedili u tišini nakon doručka, razmišljala sam o tome koliko su obiteljske veze složene i koliko često skrivamo svoje prave osjećaje iza maski svakodnevnih razgovora. Možda će jednog dana Marija vidjeti koliko se trudim i koliko mi znači ova obitelj.
Ali do tada, ostaje pitanje: koliko dugo možemo izdržati pod pritiskom prije nego što napetosti eksplodiraju? Možda će upravo ta eksplozija biti ono što nam treba da bismo konačno progovorili o stvarima koje nas muče.