Kad ljubav zaboli: Priča o žrtvi, majci i pogrešnom izboru

“Zar ti je važnija ta tvoja siromašna mater nego ja?” Gordana je vikala iz hodnika, dok sam ja u tišini pakirao torbu za vikend kod mame. Glas joj je odjekivao kroz stan koji nam je majka poklonila, a ja sam osjećao kako mi se grlo steže. Nisam mogao vjerovati da sam došao do točke gdje se moram pravdati što pomažem ženi koja me podigla sama, prodajući povrće na tržnici i čisteći tuđe podove po noći. “Goga, nije stvar u tome… Ona nema nikoga osim mene. Znaš da joj je teško, a ja sam joj jedini sin.” Pokušavao sam ostati smiren, ali ona je već zalupila vratima spavaće sobe.

Moja mama, Ankica, bila je sve što sam imao. Otac nas je napustio kad sam imao sedam godina, a ona je tada obećala da će mi dati sve što može, makar to značilo da nikada neće imati ništa za sebe. Sjećam se kako sam kao dijete čekao da se vrati s posla, umorna, ali uvijek s osmijehom. Nikada nije dopustila da osjetim koliko joj je teško. Kad sam upisao fakultet u Zagrebu, prodala je zadnje zlatno prstenje koje je imala, samo da platim stanarinu. “Samo ti uči, sine. Ja ću se snaći.”

Na fakultetu sam upoznao Gordanu. Bila je najljepša djevojka na godini, uvijek okružena društvom, a ja sam bio samo još jedan prosječan dečko iz provincije. Jednog dana, na ispitu iz ekonomije, sjela je do mene i šapnula: “Ej, možeš mi pomoći s ovim zadatkom?” Pomogao sam joj, a ona mi je kasnije zahvalila kavom. Tako je počelo. Ubrzo sam joj pomagao s gotovo svakim ispitom, a ona je sve češće tražila moju blizinu. Kad je osvojila titulu miss fakulteta, svi su joj se divili, ali ona je mene držala za ruku. Osjećao sam se kao da sam osvojio svijet.

Nakon diplome, zaprosio sam je. Pristala je, a ja sam bio uvjeren da sam pronašao sreću. No, problemi su počeli odmah. Njezini roditelji, gospodin i gospođa Petrović, gledali su me s visoka. “Naša Goga zaslužuje više. Mogla je birati, a izabrala je tebe?” govorila je njezina majka, dok je otac samo šutio i gledao kroz mene. Nisam im zamjerao, znao sam da nemam bogatstvo ni veze, ali imao sam srce.

Kad smo se vjenčali, nismo imali gdje živjeti. Gordana nije htjela ni čuti za podstanarstvo. Moja mama tada je napravila najveću žrtvu – preselila se u staru kuću na selu, a nama prepustila stan koji je naslijedila od svoje tetke. “Sine, vi ste mladi, vama treba prostor. Ja ću se snaći, meni je svejedno gdje sam, dok ste vi sretni.” Nikada neću zaboraviti suze u njezinim očima dok je pakirala svoje stvari.

Uselili smo se odmah nakon svadbe. Gordana je za vjenčani poklon od svojih roditelja dobila novi automobil. “To je samo za mene, ti imaš bicikl,” rekla je kad sam je zamolio da mi posudi auto za odlazak na posao. Nije joj bilo ni na kraj pameti da ga dijelimo. Kad sam je zamolio da idemo zajedno posjetiti moju mamu, rekla je: “Ne pada mi na pamet ići na to selo. Ako hoćeš, idi sam, imaš vlakove.”

Redovito sam posjećivao mamu, barem jednom tjedno. Svaki put kad bih se vratio, Gordana bi bila hladna, a često bi me dočekala svađa. “Zašto stalno ideš tamo? Što ti ona još može dati?” Nikada nije shvatila da mi mama ne daje ništa materijalno, ali mi daje mir, toplinu, osjećaj da pripadam negdje. Kad bi ona odlazila kod svojih, morao sam je voziti, nositi poklone, biti nasmijan i pristojan, iako sam znao da me ne vole. Ako bih odbio, završio bih na podu, na starom madracu, dok bi ona plakala i govorila kako je nitko ne razumije.

S vremenom su svađe postale sve češće. Gordana je počela prigovarati što šaljem novac mami. “Dosta je bilo! Neću da trošiš naš novac na nju! Ako ne prestaneš, razvest ću se od tebe!” Pogledao sam je i prvi put osjetio strah. Strah da ću izgubiti sve – i ženu i majku. Ali nisam mogao prestati pomagati mami. Znao sam da bez mene neće preživjeti. U selu nije bilo posla, a ona je bila već stara i bolesna.

Jedne večeri, dok sam sjedio u kuhinji i gledao u praznu šalicu kave, Gordana je ušla i bacila mi na stol papire. “Ovo je zadnje upozorenje. Ili ona, ili ja.” Pogledao sam papire – zahtjev za razvod. U tom trenutku, nešto je puklo u meni. Sjetio sam se svih onih noći kad je mama plakala jer nije imala za kruh, svih dana kad je radila do iznemoglosti, samo da meni bude bolje. Sjetio sam se njezinih riječi: “Sine, nikad ne zaboravi tko te je podigao.”

Te noći nisam spavao. Gledao sam u strop i razmišljao – što je ljubav? Je li ljubav žrtva? Je li ljubav sebična? Sljedećeg jutra, dok je Gordana još spavala, spakirao sam svoje stvari. Otišao sam do odvjetnika i sam podnio zahtjev za razvod. Kad sam se vratio, Gordana je sjedila u dnevnoj sobi, gledala me s nevjericom. “Ti si stvarno lud. Zbog nje? Zbog te stare žene?” Samo sam je pogledao i rekao: “Zbog sebe. Zbog onoga što jesam.”

Danas živim s mamom u staroj kući na selu. Nije lako, ali barem znam da sam ostao vjeran sebi i onome što mi je najvažnije. Ponekad se pitam – je li moguće imati sve? Može li čovjek biti sretan, a da ne izgubi dio sebe? Ili je sreća uvijek kompromis između onoga što želimo i onoga što moramo žrtvovati?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav prema roditelju slabost ili snaga?