Kad tišina zamijeni smijeh: Priča o izgubljenim prijateljstvima

“Sretan rođendan, Ivana!” začuo se glas moje majke kroz vrata, ali nisam imala snage odgovoriti. Ležala sam na krevetu, zureći u strop, dok je sunce kroz prozor crtalo sjenke po zidovima moje male zagrebačke garsonijere. Telefon je bio nijem. Nema poruka, nema propuštenih poziva. Samo tišina, gusta i teška kao olovo.

Nekad sam bila ona koja okuplja ljude. Sjećam se, prije samo nekoliko godina, kako sam s Anom i Lejlom planirala iznenađenja za rođendane, kako smo se smijale do suza u kafiću na Cvjetnom trgu. “Ivana, ti si duša svake zabave!” govorila bi mi Lejla, a ja bih joj namignula i naručila još jednu rundu za sve.

Ali danas… Danas sam sama. Ne znam kad se točno sve promijenilo. Možda je počelo kad sam izgubila posao u onoj velikoj firmi na Radničkoj. “Znaš, Ivana, nije do tebe, ali moramo rezati troškove,” rekao mi je šef, Dario, gledajući u pod. Prijatelji iz ureda su mi obećali da ćemo ostati u kontaktu. “Vidimo se na kavi sljedeći tjedan!” rekla je Marina, ali taj tjedan nikad nije došao.

Prvih mjeseci sam još zvala. Organizirala sam večere, slala poruke, pokušavala održati veze živima. Ali odgovori su postajali sve kraći, sve rjeđi. “Sorry, Ivana, danas ne mogu, imam nešto s dečkom.” “Javit ću ti se kad uhvatim vremena.” Uskoro sam shvatila da više ne zovu ni za rođendane.

Moja sestra Petra mi je jednom rekla: “Znaš, ljudi se mijenjaju. Svatko ima svoje probleme.” Ali meni je to zvučalo kao izgovor. Zar sam ja bila problem? Jesam li previše tražila? Previše davala?

Sjećam se jednog proljeća kad sam organizirala piknik na Jarunu. Došlo nas je dvadeset. Smijali smo se, pjevali Olivera do kasno u noć. Tada mi je Dino priznao: “Ivana, ti si jedina koja me uvijek zove. Da nije tebe, ne bih nikad izašao iz kuće.” Gdje je sada Dino? Zadnji put kad sam ga vidjela bilo je na sprovodu zajedničkog prijatelja. Razmijenili smo nekoliko riječi i nestao je u gomili.

Moja majka često kaže: “Ivana, nisi ti za ovu samoću. Trebaš nekoga uz sebe.” A ja joj ne znam objasniti da nije stvar u ljubavi ili vezi – meni nedostaje osjećaj pripadnosti. Nedostaje mi onaj osjećaj kad znaš da netko misli na tebe bez razloga.

Prošle godine sam pokušala ponovno okupiti društvo za svoj rođendan. Poslala sam poruke svima: Ani, Lejli, Marini, Dini… Odgovorila je samo Lejla: “Draga, baš mi je žao, radim do kasno.” Ostali su pročitali i ostavili me na ‘seen’.

Te večeri sam sjela sama u mali restoran na Trešnjevci i naručila tortu za jednu osobu. Konobarica me gledala sažaljivo dok mi je donosila svjećicu. Zapalila sam je sama i poželjela želju: da barem jednom opet osjetim onaj stari smijeh oko sebe.

Moj otac je uvijek bio strog čovjek. Nikad nije razumio moju potrebu za društvom. “Pravi prijatelji se broje na prste jedne ruke,” govorio bi dok bi sjedio za stolom i gledao kroz prozor na kišni dan. Možda je bio u pravu. Možda sam ja bila ta koja je previše očekivala od ljudi.

Ali kako objasniti bol kad shvatiš da više nemaš kome poslati poruku? Da nemaš kome ispričati kako ti je dan prošao? Da nemaš s kim podijeliti sitnice – novu knjigu koju si pročitala ili film koji te rasplakao?

Jedne večeri nazvala me sestra Petra. “Ivana, jesi dobro? Mama brine za tebe.” Nisam imala snage reći joj istinu. Da nisam dobro. Da me boli ova praznina više nego bilo što drugo.

Ponekad mislim da sam sama kriva za sve ovo. Možda sam previše bila tu za druge, a premalo za sebe. Možda sam ljudima bila zgodna dok su trebali rame za plakanje ili nekoga tko će ih nasmijati, ali kad su pronašli svoje partnere, nove poslove i nove živote – ja sam ostala zaboravljena.

Nedavno sam srela Anu na tramvajskoj stanici. Pogledala me iznenađeno, kao da me nije očekivala vidjeti. “Ivana! Kako si? Joj, žurim na sastanak… Čujemo se!” Nasmiješila se onim lažnim osmijehom koji govori više od riječi.

Ponekad sjedim na klupi u parku i promatram ljude oko sebe – mlade mame s djecom, starce koji igraju šah, zaljubljene parove koji se drže za ruke. Pitam se gdje su nestali svi oni ljudi koji su nekad bili moj svijet.

Danas mi je rođendan. Telefon i dalje šuti. Majka je poslala poruku: “Volim te.” To je sve što imam danas.

Možda će sutra biti bolje. Možda ću pronaći nove ljude, nove razloge za smijeh. Ali večeras… večeras ću zapaliti svjećicu sama i poželjeti da barem netko pomisli na mene.

Je li moguće ponovno pronaći prijateljstvo kad jednom nestane? Ili smo svi osuđeni da s vremenom ostanemo sami? Što vi mislite – jesam li ja kriva ili su to jednostavno pravila života?