Vidjela sam kako moj zaručnik razgovara s bivšom ženom i djecom – i otkazala sam vjenčanje
“Ivana, možeš li mi, molim te, dodati sol?” Damirov glas bio je tih, gotovo sramežljiv, dok smo sjedili za stolom u njegovom stanu na Trešnjevci. Nedjelja je bila tmurna, ali meni je srce bilo još teže. Pogledala sam ga, pokušavajući pronaći onu sigurnost koju sam osjećala prije samo nekoliko mjeseci kad me zaprosio na Jarunu, dok su labudovi klizili po vodi.
Ali sada, nakon svega što sam vidjela jučer, nisam mogla ignorirati osjećaj da sjedim za stolom koji nikada neće biti samo moj.
Sve je počelo kad me Damir pozvao da upoznam njegovu djecu iz prvog braka. “Bit će to samo ručak, ništa posebno,” rekao je. “Ana je normalna, nema drame između nas. Djeca su super.” Povjerovala sam mu. Uostalom, imam 38 godina, nisam naivna djevojčica. Znam da ljudi u mojim godinama dolaze s prošlošću. I sama sam imala nekoliko neuspjelih veza iza sebe, ali nikad brak.
Stigli smo pred Anin stan u Novom Zagrebu. Damir je nosio kolače koje je kupio na Dolcu. “To su Anini omiljeni,” rekao mi je tiho, kao da se opravdava. Ana nas je dočekala na vratima, visoka i elegantna, s osmijehom koji nije bio ni topao ni hladan – više kao da me procjenjuje. Djeca su protrčala pored nas, blizanci od deset godina, Luka i Petra.
Ručak je bio… čudan. Ana i Damir su razgovarali kao stari prijatelji. Smijali su se nekim šalama koje nisam razumjela. Kad bi Luka nešto prolio po stolu, Ana bi pogledala Damira: “Vidiš li sad? Isto kao kad si ti bio mali.” Damir bi se nasmijao i pogledao mene: “Moja mama kaže da sam bio najgori od sve djece u kvartu.” Osjećala sam se kao gost u tuđem filmu.
Nakon ručka, Ana je zamolila Damira da joj pomogne oko bojlera. “Znaš da ja to ne znam,” rekla je. Pogledao me ispravno: “Ivana, možeš li pričuvati djecu pet minuta?” Ostala sam sama s Lukom i Petrom koji su odmah upalili PlayStation i zaboravili na mene.
U kuhinji sam čula Anin i Damirov tihi razgovor. Nisam željela prisluškivati, ali zidovi su bili tanki. “Znaš da uvijek mogu računati na tebe,” rekla je Ana. “Hvala ti što si došao.” Damir joj je odgovorio: “Uvijek ću biti tu za tebe i djecu, znaš to.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu večer. Kad smo se vratili kući, pokušala sam razgovarati s Damirom.
“Damire, jesi li siguran da si spreman na novi početak?”
Pogledao me zbunjeno: “Naravno da jesam. Zašto pitaš?”
“Zato što imam osjećaj da tvoja prošlost nije prošla. Kao da još uvijek živiš dva života – jedan s nama, drugi s Anom i djecom.”
Damir je uzdahnuo: “Ivana, Ana i ja smo završili. Ali ona je majka moje djece. Ne mogu ih ostaviti na cjedilu.”
“Ne tražim to od tebe,” rekla sam tiho. “Ali ne želim biti druga žena u tvom životu. Ne želim biti ona koja sjedi sa strane dok ti popravljaš bojler svojoj bivšoj ženi i smiješ se šalama koje samo vi razumijete.”
Damir je šutio dugo vremena. Otišao je pod tuš bez riječi.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam strop i razmišljala o svemu što sam prošla – o godinama samoće nakon što su mi roditelji umrli, o karijeri koju sam gradila sama bez ikoga da me podrži, o svim onim večerima kad bih sama gledala filmove i pitala se hoću li ikada pronaći nekoga tko će me voljeti bez ostataka prošlosti.
Sljedećeg jutra nazvala sam svoju najbolju prijateljicu Lejlu iz Sarajeva.
“Lejla, mislim da ne mogu ovo više.”
“Ivana, šta se desilo?”
Ispričala sam joj sve.
“Znaš šta,” rekla je Lejla nakon što me saslušala do kraja, “ti si uvijek bila jaka žena. Ali možda si previše jaka za tuđe kompromise. Ako osjećaš da nisi prva u njegovom životu – onda nisi ni dužna biti druga.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam.
Kad se Damir vratio s posla, čekala sam ga u dnevnom boravku.
“Moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
Sjeo je preko puta mene, lice mu je bilo umorno.
“Ne mogu ovo više,” rekla sam tiho ali jasno. “Ne mogu biti dio tvog života dok ti još uvijek živiš u prošlosti. Zaslužujem nekoga tko će biti potpuno moj – a ti zaslužuješ nekoga tko će razumjeti tvoju vezanost za Anu i djecu bez osjećaja gorčine ili ljubomore.”
Damir nije ništa rekao. Samo je kimnuo glavom i otišao u spavaću sobu spakirati svoje stvari.
Kad su se vrata za njim zatvorila, osjetila sam olakšanje pomiješano s tugom. Znam da nisam pogriješila – ali boli svejedno.
Sjedim sada sama za stolom gdje smo planirali zajednički život i pitam se: Je li sreća stvar kompromisa ili potpunog predanja? Može li itko od nas stvarno biti sretan ako stalno živi u sjeni nečije prošlosti?