Moja snaha sve je drskija: Odbija brinuti o baki i zanemaruje kućanske obaveze

“Neću više! Neka netko drugi pere bakine pelene!” Lejlin glas odjeknuo je stubištem, a meni su ruke zadrhtale dok sam rezala kruh za večeru. Ivan je samo šutio, gledao u pod, a baka je iz svoje sobe tiho zaplakala. U tom trenutku, sve ono što smo godinama gradili kao obitelj, činilo se kao da se raspada pred mojim očima.

Moje ime je Mirela. Imam 34 godine i cijeli život sam provela u malom mjestu kraj Tuzle. Roditelji su mi uvijek govorili da je obitelj svetinja, da se za svoje boriš i kad je najteže. Kad su mama i tata prodali svoj stan u Sarajevu kako bi meni i mom mužu Davoru pomogli kupiti kuću, osjećala sam se zahvalno, ali i dužno. Znala sam da ću im to vratiti brigom i pažnjom, pogotovo prema baki Ljubici koja je s nama živjela otkako joj je zdravlje oslabilo.

Moj brat Ivan bio je uvijek malo povučeniji, ali dobar čovjek. Kad je baka napisala oporuku i ostavila njemu stan u centru Tuzle, nisam bila ljubomorna. “Neka ima, on će se ionako brinuti za nju kad mene život odnese dalje,” mislila sam tada. Ali život me nije odnio daleko – ostala sam tu, a briga o baki pala je na mene.

Sve se promijenilo kad je Ivan upoznao Lejlu. Bila je lijepa, moderna, uvijek nasmijana – barem dok nije postala dio naše svakodnevice. Vjenčali su se brzo, a baka im je velikodušno prepustila svoj stan. “Samo da ste sretni,” rekla je tada, a ja sam joj stisnula ruku.

Prvih mjeseci sve je bilo u redu. Lejla bi dolazila kod nas na kafu, donosila kolače, pričala o poslu u banci i planovima za budućnost. Ali čim su se uselili kod bake, stvari su krenule nizbrdo. “Ne mogu ja to, Mirela. Nisam medicinska sestra!” govorila bi kad bih je zamolila da ostane s bakom dok ja idem u trgovinu ili na posao. Ivan bi samo slegnuo ramenima: “Znaš kakva je Lejla, ne voli bolnice ni starost…”

Jedne večeri, dok sam presvlačila baku, čula sam kako Lejla viče Ivanu: “Zašto bih ja čistila tuđe podove? Tvoja sestra neka pere! Nije mi ovo u opisu braka!” Osjetila sam kako mi srce puca. Nisam tražila ništa nemoguće – samo malo pomoći, malo razumijevanja.

Davor me pokušavao smiriti: “Pusti ih, Mirela. Ne možeš ti na silu natjerati ljude da budu bolji nego što jesu.” Ali kako da pustim? Baka je bila sve slabija, a ja sam radila dva posla da pokrijem kredite i režije. Ivan i Lejla su uživali u bakinom stanu – novi namještaj, putovanja po Hrvatskoj i Bosni, slike s mora na Instagramu.

Jednog dana baka je pala. Zvala sam Ivana: “Dođi odmah!” On je došao sam; Lejla nije ni pitala kako je baka. Kad smo je smjestili u krevet, Ivan me pogledao: “Možda bi bilo bolje da ode u dom…”

“Dom? Zar ti nije žao? Ona te odgojila!” viknula sam kroz suze.

“Lejla ne može više ovo izdržati…” rekao je tiho.

Te noći nisam spavala. Sjećanja su navirala – kako nas je baka vodila na sladoled u Banju Luku, kako nam je šivala kostime za maškare… Nisam mogla zamisliti da joj zadnje dane provedemo daleko od doma.

Sljedećih tjedana napetost je rasla. Lejla više nije ni pozdravljala kad bi me srela na stubištu. Počela je pričati po selu kako sam ja sebična, kako želim sve za sebe. Ljudi su me gledali ispod oka na tržnici; osjećala sam se izdano.

Jednog jutra baka me povukla za ruku: “Mirela, nemoj se ljutiti na njih. Nisu svi isti… Ti si moje sunce.” Suze su mi klizile niz lice dok sam joj obećavala da ću biti uz nju do kraja.

Ali život nije bio milostiv. Baka nas je napustila u proljeće. Na sprovodu Lejla nije pustila ni suzu – stajala je sa strane, tipkala po mobitelu. Ivan mi nije mogao pogledati u oči.

Nakon bakine smrti počela je prava borba oko imovine. Lejla je tražila da prodamo kuću koju su moji roditelji meni pomogli kupiti – “Sve treba dijeliti!” vikala je pred odvjetnikom. Ivan me pokušao smiriti: “Znaš da ja ne bih ništa tražio… ali Lejla…”

Osjećala sam se kao stranac u vlastitoj obitelji. Davor me grlio svake večeri dok sam plakala zbog svega što smo izgubili – ne samo baku nego i povjerenje među nama.

Danas sjedim sama za stolom gdje smo nekad svi zajedno doručkovali. Pitam se – gdje smo pogriješili? Je li moguće sačuvati obitelj kad novac i sebičnost preuzmu glavnu riječ?

Možda će netko od vas znati odgovor bolje od mene… Je li vrijedilo žrtvovati mir zbog onih koje voliš? Što biste vi učinili na mom mjestu?