„Potpiši to, Lejla” – priča o izdaji, borbi za dom i spasu kroz dijete. Može li se ponovno vjerovati?
„Lejla, potpiši to. Samo potpiši i završimo s tim.”
Amir je stajao nasred dnevne sobe, lice mu je bilo napeto, oči hladne kao nikad prije. U ruci je držao papire – ugovor o prodaji stana koji smo zajedno gradili godinama. Na stolu je ležala moja olovka, a u meni je ključala nevjerica. Nisam znala da li da vrištim ili da ga molim da mi objasni šta se dešava.
„Zašto ovo radiš? Amir, ovo je naš dom! Naš sin spava u toj sobi!”
On je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. „Tako je najbolje za sve. Vidiš da više ne ide.”
U tom trenutku, kroz vrata dječje sobe provirio je naš sin Tarik, još uvijek u pidžami, oči mu krupne i uplašene. „Mama, nemoj potpisati. Tata laže.”
Zaledila sam se. Amir je problijedio i brzo krenuo prema Tariku, ali sam ga zaustavila pogledom. „Šta to znači, Tarik?”
Dijete je šaptalo: „Čuo sam tatu kako priča s nekom ženom na telefonu. Rekao joj je da će prodati stan i da će ona moći doći kod nas.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Amir je pokušao nešto reći, ali riječi su mu ostale u grlu. U tom trenutku sam znala – sve ono što sam osjećala posljednjih mjeseci nije bila paranoja. Kasni dolasci kući, skriveni osmijesi na mobitelu, iznenadni poslovni putovi… Sve se složilo kao mozaik.
Nisam potpisala te noći. Umjesto toga, zaključala sam vrata spavaće sobe i plakala do jutra, dok mi Tarik nije došao u zagrljaj.
Sljedećih dana život mi se pretvorio u noćnu moru. Amir je pokušavao glumiti normalnost pred Tarikom, ali između nas je zjapila provalija. Moja mama, Senada, dolazila je svaki dan s pogačom i suzama u očima.
„Lejla, dijete moje, ne smiješ dozvoliti da te ovako ponizi. Borit ćemo se za tebe i Tarika.”
Ali kako se boriti kad ti srce puca na hiljadu komadića? Kad te izdaju ruke koje si držala najbliže?
Jedne večeri, dok sam slagala Tarikove igračke, zazvonio mi je mobitel. Bila je to Amira sestra, Azra.
„Lejla, moram ti nešto reći. Amir već mjesecima viđa onu Selmu iz firme. Svi znaju osim tebe… Žao mi je.”
Nisam plakala. Samo sam osjetila olakšanje što više ne moram sumnjati. Sljedećeg jutra otišla sam kod advokata. Nisam znala ništa o razvodima, ali znala sam da neću dozvoliti da Tarik ostane bez doma.
Amir je prijetio: „Ako ne potpišeš, povući ću Tarika sa sobom!”
„Nećeš”, rekla sam mirno. „Nećeš ga povući nigdje.”
Bitka za stan trajala je mjesecima. Svaki dan bio je nova rana – pogledi susjeda na stepeništu, šaputanja kolegica na poslu („Jesi čula za Lejlu? Muž joj otišao s mlađom…”), Tarikova pitanja: „Mama, hoće li tata opet doći kući?”
Najgore su bile noći kad bih čula Tarika kako plače u snu. Tada bih mu šaptala: „Nikad te neću ostaviti.”
Jednog dana Amir je došao po stvari. Selma ga je čekala u autu ispred zgrade. Pogledao me posljednji put kao stranca.
„Lejla… žao mi je.”
Nisam mu odgovorila. Zatvorila sam vrata i pustila suze da teku.
Prošlo je pola godine otkako smo ostali sami. Stan smo zadržali zahvaljujući upornosti moje mame i podršci prijateljica – Maje i Ivane – koje su me tjerale da izađem iz kuće makar na kafu.
Tarik je postao tiši, ali hrabriji. Jednog dana me zagrlio i rekao: „Mama, ja ću te uvijek čuvati.”
Ponekad se pitam gdje sam pogriješila. Da li sam trebala ranije vidjeti znakove? Da li sam bila previše naivna? Ali onda pogledam Tarika i shvatim – zbog njega sam preživjela sve ovo.
Danas više ne vjerujem lako ljudima. Ali vjerujem sebi i svom djetetu.
Može li se nakon ovakve izdaje ikada više vjerovati nekome? Ili nam srce zauvijek ostane zatvoreno?