Danas sam sina i snahu izbacio iz kuće – prvi put sam rekao ‘ne’
“Dosta!” – povikao sam, glasom koji nisam čuo godinama, možda nikad. Ruke su mi drhtale dok sam gledao u sina, Ivana, i njegovu ženu, Lejlu, kako zbunjeno stoje na sredini dnevnog boravka. U tom trenutku, sve godine tišine, gutanja riječi i prešućivanja boli, sručile su se na mene kao valovi na stijenu.
Ivan je prvi progovorio, glas mu je bio pun nevjerice: “Tata, šta ti je? Zar zbog jedne sitnice praviš ovakvu scenu?”
Sitnica? Je li sitnica kad ti vlastiti sin i snaha godinama žive pod tvojim krovom, ne pitajući te ni za mišljenje ni za osjećaje? Je li sitnica kad se ujutro budiš i ne znaš hoćeš li moći popiti kavu u miru jer je netko već zauzeo tvoj stol? Kad ti se smiju jer ne znaš koristiti mobitel kao oni? Kad te gledaju kao staru stvar koja im samo smeta?
Lejla je prevrnula očima. “Opet drama. Hajde, Ivo, pusti ga. Znaš da će ga proći do sutra.”
Ali ovaj put nije prošlo. Ovaj put nisam mogao progutati knedlu u grlu i praviti se da je sve u redu. Ovaj put sam osjetio kako mi srce lupa od bijesa, ali i od straha – straha da ću ostati sam, ali još više straha da ću zauvijek ostati nevidljiv u vlastitom domu.
“Neće me proći!” viknuo sam. “Ovo je moja kuća! Dosta mi je da se osjećam kao gost! Dosta mi je da mi vi određujete kad mogu gledati televiziju, kad mogu kuhati ručak, kad mogu disati! Ako vam se ne sviđa – vrata su vam otvorena!”
Ivan je šutio. Prvi put ga nisam prepoznao – lice mu je bilo bijelo, oči širom otvorene. Lejla je šaptala nešto sebi u bradu, ali nisam slušao. U meni je ključalo sve ono što sam godinama potiskivao: sjećanja na dane kad sam radio po dvije smjene da bih njemu omogućio fakultet; na noći kad sam plakao jer nije htio razgovarati sa mnom; na trenutke kad sam mislio da će se sve promijeniti kad se oženi – a zapravo je postalo još gore.
Sjećam se kad su prvi put došli kod mene – “samo na par mjeseci dok ne nađu stan”, govorili su. Prošlo je šest godina. Šest godina u kojima sam gledao kako moj dom postaje njihov hotel, a ja portir koji im nosi kofere i čisti za njima. Šest godina u kojima sam slušao njihove svađe kroz tanke zidove, gledao kako Lejla prevrće očima svaki put kad nešto kažem, kako Ivan okreće glavu kad ga zamolim da mi pomogne oko auta ili vrta.
Ponekad bih sjedio na balkonu i gledao svjetla Sarajeva ili Zagreba (ovisno gdje smo živjeli tih godina), pitajući se gdje sam pogriješio. Jesam li bio preblag? Jesam li trebao biti stroži? Zašto me više ne poštuju?
“Tata, molim te…” Ivan je pokušao smiriti situaciju. “Nemoj sad praviti dramu pred Lejlom. Znaš da nam treba još malo vremena dok ne skupimo za stanarinu.”
“Ne zanima me više!” rekao sam kroz zube. “Imali ste vremena. Imali ste prilika. Ja više ne mogu ovako. Želim svoj mir. Želim svoj život natrag!”
Lejla je ustala, uzela torbu i pogledala Ivana: “Hajde, idemo. Ako mu toliko smetamo…”
Ivan je stajao još nekoliko sekundi, gledajući me kao stranca. Zatim je bez riječi pokupio jaknu i izašao za njom. Vrata su zalupila tako jako da su slike na zidu zadrhtale.
Ostao sam stajati nasred sobe, slušajući tišinu koja mi je parala uši. Prvi put nakon toliko godina bio sam sam – ali ovaj put to nije bila ona bolna samoća koju osjećaš kad si okružen ljudima koji te ne vide. Ovo je bila samoća s okusom slobode.
Sjeo sam za stol, natočio si čašu rakije i pogledao kroz prozor. Kiša je padala po praznoj ulici, a ja sam osjećao kako mi se grudi polako opuštaju. Nije bilo lako – srce mi se kidalo zbog Ivana, zbog svega što smo prošli zajedno. Ali znao sam da više ne mogu živjeti za tuđe potrebe.
Sjetio sam se svoje pokojne žene, Mirele, kako bi uvijek govorila: “Nemoj dopustiti da te gaze, Ivice. Moraš znati reći ‘ne’.” Nikad nisam znao reći ‘ne’ – ni njoj, ni sinu, ni svijetu oko sebe.
Možda će mi zamjeriti. Možda me više nikad neće nazvati. Možda ću umrijeti sam u ovoj kući punoj uspomena i tišine. Ali barem ću znati da sam jednom u životu izabrao sebe.
Možda će netko reći da sam sebičan otac. Možda će drugi razumjeti moju bol.
Ali recite mi – koliko dugo čovjek može biti gost u vlastitom domu prije nego što napokon odluči zatvoriti vrata?
Što biste vi učinili na mom mjestu?