Moja kćerka Lana: Između ljubavi i tišine

“Lana, dušo, jesi li dobro?” – moj glas je drhtao dok sam gledala njeno lice, blijedo i bezizražajno, dok je sjedila za kuhinjskim stolom. Prije samo dvije godine, Lana bi mi odgovorila širokim osmijehom, možda čak i zagrljajem. Sada je samo slegnula ramenima i nastavila gledati u šalicu čaja, kao da je u njoj tražila odgovore koje joj ja nisam mogla dati.

Muž, Ivan, stajao je na vratima, šutljiv kao i uvijek kad bi osjetio da nešto nije u redu. Ponekad sam ga krivila zbog njegove šutnje, ali istina je da ni ja nisam znala što reći. Lana je bila naše jedino dijete, naša radost i ponos. Odrasla je u malom stanu u Novom Zagrebu, gdje su se mirisi nedjeljnog ručka i zvukovi smijeha miješali s brigama svakodnevice. Nikada nije bila problematična – uvijek dobra učenica, uvijek spremna pomoći drugima. Sjećam se kako je kao mala skupljala napuštene mačiće i donosila ih kući, moleći nas da ih zadržimo.

Sve se promijenilo kad je upoznala Darija. Bio je zgodan, šarmantan mladić iz Travnika koji je došao studirati u Zagreb. Na početku sam bila sretna zbog nje – napokon je pronašla nekoga tko ju voli. Ali već nakon nekoliko mjeseci počela sam primjećivati promjene. Lana je sve rjeđe dolazila kući, a kad bi došla, bila je umorna, povučena. “Sve je u redu, mama”, govorila bi mi svaki put kad bih pokušala razgovarati s njom.

Jedne večeri, dok smo Ivan i ja sjedili sami u dnevnoj sobi, upitala sam ga: “Jesmo li mi nešto pogriješili? Jesmo li je previše štitili? Možda smo joj dali previše slobode?”

Ivan je samo uzdahnuo. “Možda smo joj dali previše povjerenja. Možda smo trebali više paziti na to s kim se druži.”

Nisam znala što da mislim. Sjećanja na Lanin osmijeh i njezinu toplinu progonila su me svake noći. Počela sam češće zvati, slati joj poruke. Odgovori su bili kratki, ponekad samo emotikon ili jedno slovo.

Prvi put sam ozbiljno posumnjala da nešto nije u redu kad sam vidjela modricu na njenoj ruci. “To sam udarila o vrata”, rekla je brzo, izbjegavajući moj pogled. Srce mi se steglo, ali nisam imala dokaza ni hrabrosti da nastavim ispitivati.

Jednog dana odlučila sam otići kod nje bez najave. Dario nije bio kod kuće. Stan je bio uredan do sterilnosti, a Lana je sjedila na kauču, gledajući kroz prozor. Sjela sam pored nje i uzela joj ruku.

“Lana, molim te… reci mi što se događa. Zabrinuta sam za tebe.”

Pogledala me kratko, oči su joj bile crvene od suza koje nije pustila. “Mama, ne mogu pričati o tome. Sve će biti dobro. Samo… pusti me još malo.”

Nisam znala što da radim. Po povratku kući plakala sam cijelu noć. Ivan me grlio, ali ni on nije imao odgovore.

Tjedni su prolazili. Lana se sve više udaljavala. Na obiteljskim okupljanjima sjedila bi tiho u kutu, a Dario bi stalno provjeravao njen mobitel ili joj šaptao nešto na uho. Počela sam primjećivati kako joj samopouzdanje nestaje – više nije nosila šarene haljine koje je voljela, kosa joj je uvijek bila svezana u rep, a oči skrivene iza tamnih naočala.

Jedne večeri nazvala me njena prijateljica Mirela. “Teta Marija, moram vam nešto reći… Lana nije dobro. Dario joj ne dopušta da izlazi bez njega. Kontrolira joj poruke i društvene mreže. Bojim se za nju.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Nisam znala kome se obratiti – policiji? Socijalnoj službi? Bojala sam se da ću pogoršati stvari.

Sljedeći put kad sam vidjela Lanu, skupila sam hrabrost i rekla: “Znam da ti nije lako. Znam da te Dario kontrolira. Molim te, pusti nas da ti pomognemo. Nisi sama.”

Lana je zaplakala prvi put nakon dugo vremena. Zagrlila me čvrsto kao kad je bila dijete i šaptala: “Ne znam kako izaći iz ovoga… Bojim se što će biti ako ga ostavim… Bojim se što će biti sa mnom…”

Te riječi su mi paraju srce još uvijek dok ovo pišem.

Ivan i ja smo odlučili ne odustati od nje. Počeli smo tražiti pomoć – razgovarali smo s psihologom, savjetovali se s prijateljima koji su prošli kroz slične situacije. Nismo imali puno odgovora, ali nismo htjeli više šutjeti.

Danas Lana polako vraća svoj glas. Još uvijek živi s Darijem, ali češće dolazi kod nas, razgovara sa mnom o sitnicama iz djetinjstva, smije se Ivanovim šalama kao nekad. Znam da borba nije gotova i da će trebati vremena da ponovno pronađe sebe.

Ponekad sjedim sama u njenoj staroj sobi i pitam se: Gdje smo pogriješili? Jesmo li mogli ranije prepoznati znakove? Kako pomoći djetetu koje voli nekoga tko ga guši?

Možda vi imate odgovor na to pitanje? Ili ste možda i sami prošli kroz nešto slično? Kako vratiti osmijeh onome koga najviše volite?