„Ti živiš svoj život, a mi tonemo u dugovima” – Istina o obitelji kad mirovina postane zajednički teret
„Ti živiš svoj život, a mi tonemo u dugovima!” – riječi moje kćeri Ivane odzvanjale su mi u ušima dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u praznu šalicu kave. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Nikad nisam mislila da će mi vlastito dijete izgovoriti nešto tako teško.
Bilo je rano proljeće, sunce je sramežljivo provirivalo kroz prozor mog malog stana u Novom Zagrebu. Mirovina mi je bila skromna, ali naučila sam živjeti s malo. Nakon 40 godina rada u tekstilnoj tvornici, mislila sam da sam zaslužila malo mira. Ali mir je bio luksuz koji si očito nisam mogla priuštiti.
Ivana je došla s mužem Edinom i dvoje djece. Svi su bili nervozni. Edin je šutio, gledao kroz prozor, a unuci su se igrali na podu, nesvjesni napetosti koja je visjela u zraku. Ivana je sjela nasuprot mene i odmah prešla na stvar:
– Mama, ne možemo više ovako. Računi se gomilaju, Edin je ostao bez posla, ja radim dva posla, a opet ne možemo pokriti sve troškove. Znaš koliko nam tvoja pomoć znači, ali… – zastala je i pogledala me ravno u oči – …ali ti živiš svoj život kao da nas se to ne tiče.
Osjetila sam kako me nešto steže oko grla. Nisam znala što reći. Svaki mjesec im šaljem dio svoje mirovine, ponekad ostanem bez novca za lijekove ili grijanje. Ali nikad im to nisam rekla. Nisam htjela da se osjećaju krivo.
– Ivana, dijete moje, znaš da bih dala sve što imam… – pokušala sam objasniti, ali ona me prekinula:
– Znam, mama, ali nije dovoljno! Svi tvoji prijatelji pomažu svojoj djeci više! Neki su prodali stanove, otišli kod djece da im olakšaju… A ti? Ti si sama ovdje, uživaš u svojoj slobodi dok mi tonemo!
Edin je tada tiho dodao:
– Nije lako ni meni, teta Marija. Znaš da tražim posao već mjesecima. Samo… osjećamo se kao da smo sami u svemu ovome.
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao teret, a ne kao majka. Sjetila sam se svog pokojnog muža Josipa i kako smo zajedno gradili ovaj dom. Sve što imam ostalo je od nas dvoje. I sad bih to trebala dati? Zar sam loša majka ako želim zadržati barem dio svog života?
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – Ivana kao mala djevojčica na moru u Makarskoj, Josip s osmijehom dok drži Ivanu na ramenima… Suze su mi klizile niz lice. Gdje sam pogriješila? Jesam li ih previše razmazila? Ili premalo?
Sljedećih dana Ivana mi nije odgovarala na poruke. Unuci su dolazili rjeđe. Osjećala sam se usamljeno kao nikad prije. Susjeda Ružica me pitala što nije u redu:
– Marija, jesi li dobro? Izgledaš kao da te netko povrijedio.
Nisam joj mogla reći istinu. Sramila sam se.
Jednog popodneva zazvonio je telefon. Bio je to moj brat Ante iz Mostara.
– Seko, čujem da imaš problema s Ivanom? Znaš, kod nas je isto – djeca očekuju sve od nas starih. Kao da smo bankomati!
Naslonila sam glavu na zid i šutjela.
– Znaš što ti kažem? Ne možeš im dati ono što nemaš! Moraš misliti i na sebe.
Ali kako misliti na sebe kad ti srce puca zbog vlastite djece?
Nakon nekoliko tjedana Ivana je došla sama. Bila je umorna, podočnjaci su joj bili tamni kao noć.
– Mama… oprosti što sam bila gruba. Samo… ne znam više što da radim. Sve nas pritišće. Djeca traže svoje, Edin je očajan… A ja… osjećam se kao da ću puknuti.
Prigrlila sam je i obje smo plakale dugo, bez riječi.
– Znaš – rekla sam tiho – i meni je teško biti sama. Nedostajete mi svi vi. Ali ne mogu vam dati ono što nemam. Mogu vam dati ljubav, mogu čuvati djecu kad treba… Ali novca nemam više.
Ivana je klimnula glavom i prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da me razumije.
Danas još uvijek šaljem koliko mogu. Ponekad skuham ručak za sve ili pokupim unuke iz škole. Naučila sam reći „ne” kad moram – iako me svaki put zaboli.
Pitam se često: Jesmo li mi roditelji dužni žrtvovati sve za svoju djecu? Ili imamo pravo na svoj mir nakon svega što smo prošli? Možda vi imate odgovor na to pitanje…