Zatvorila sam oči pred njegovim prevarama – sve dok nisam pala na ulici i shvatila tko je stvarno uz mene
“Opet si kasnio, Davor!” viknula sam čim su se vrata zalupila za njim. U ruci mu je bio buket uvelih ruža, a na licu onaj isti umorni osmijeh koji sam već godinama gledala. “Promet, znaš kako je…” promrmljao je, izbjegavajući moj pogled. Nisam više imala snage ni za svađu ni za suze. Samo sam šutjela i gledala kroz prozor, pitajući se gdje sam pogriješila.
Moja kćerka Lana, tada još mala, često je dolazila do mene i pitala: “Mama, zašto si tužna?” Nikad joj nisam znala odgovoriti. Nisam htjela da pati zbog naših problema. Uvjeravala sam samu sebe da je važno sačuvati obitelj, da će Davor prestati s tim glupostima, da će nas opet voljeti kao nekad. Ali godine su prolazile, a on je sve češće nestajao iz kuće, mirisao na tuđe parfeme i donosio izgovore koji su zvučali sve jadnije.
Moja sestra Mirela uvijek mi je govorila: “Ajla, nisi ti kriva što je on takav. Ne smiješ se žrtvovati zbog njega!” Ali ja sam bila tvrdoglava. Odrasla sam u Sarajevu, u obitelji gdje se šutjelo o problemima i gdje je majka uvijek trpjela zbog mira u kući. Preselili smo se u Zagreb kad sam imala dvadeset i dvije. Tada mi se činilo da ću s Davorom imati sve – ljubav, sigurnost, dom. Ali život nije bajka.
Jednog kišnog jutra žurila sam na posao. Ulica je bila skliska, a ja sam nosila pretešku torbu i razmišljala o tome što ću kuhati za ručak. Odjednom mi je noga skliznula, a svijet je nestao u trenu. Probudio me bol u nozi i glas nepoznate žene: “Gospođo, jeste li dobro?” Ljudi su se okupili oko mene, ali Davor nije bio tu. Zvala sam ga iz bolnice, ali nije se javljao. Tek nakon nekoliko sati poslao je poruku: “Na sastanku sam, javi kad budeš mogla kući.”
Ležala sam sama u bolničkoj sobi i prvi put osjetila pravu prazninu. Suze su mi tekle niz lice dok sam gledala u plafon. Sjetila sam se svih onih noći kad sam čekala da dođe kući, svih laži koje sam progutala zbog djece i svih trenutaka kad sam samu sebe uvjeravala da će biti bolje.
Mirela je došla prva. Donijela mi je čokoladu i toplu deku. Sjela je kraj mene i nježno me zagrlila. “Ajla, vrijeme je da misliš na sebe. Pogledaj gdje te dovelo tvoje trpljenje.” Nisam imala snage ni odgovoriti. Samo sam plakala na njenom ramenu.
Kad sam se vratila kući s gipsom na nozi, Lana mi je donijela crtež na kojem smo bile nas dvije, nasmijane i sretne. “Mama, bit će sve dobro,” šapnula mi je. Davor je tih dana bio odsutan kao nikad prije. Dolazio bi kasno navečer, tiho ulazio u sobu i izbjegavao razgovor.
Jedne večeri Mirela me nazvala: “Ajla, moram ti nešto reći… Vidjela sam Davora s onom plavušom iz banke. Držali su se za ruke.” Osjetila sam kako mi srce puca po tisućiti put. Ali ovaj put nisam plakala. Samo sam osjetila olakšanje – kao da mi je netko skinuo ogroman teret s leđa.
Te noći čekala sam ga budna. Kad je ušao u stan, pogledala sam ga ravno u oči: “Dosta je bilo, Davor. Znam za sve tvoje prevare. Znam za Anu iz banke, za Ivanu iz teretane… Znam da me više ne voliš i ne želim više živjeti ovako.” Prvi put nakon mnogo godina osjetila sam snagu u svom glasu.
On je samo slegnuo ramenima: “Ajla, znaš kako je… Nije to ništa ozbiljno.”
“Za mene jest!” viknula sam kroz suze. “Za mene i za Lanu!”
Te noći spavala sam s Lanom u krevetu, grleći je čvrsto kao da ću je tako zaštititi od svega lošeg na svijetu.
Sljedećih dana Mirela mi je pomagala oko svega – kuhanja, odlaska liječniku, brige za Lanu. Davor se sve više povlačio iz našeg života. Jednog jutra ostavio mi je poruku na stolu: “Odlazim kod Ane. Nemoj me tražiti.” Nije me boljelo koliko sam mislila da hoće. Osjetila sam olakšanje.
Počela sam polako graditi novi život – bez laži i bez straha hoće li se on vratiti kući ili ne. Lana i ja smo vikendom išle na Maksimir hraniti patke, Mirela nas je vodila na kolače u slastičarnicu kod Katedrale. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.
Jedne večeri Lana me pitala: “Mama, jesi li sada sretna?” Pogledala sam je kroz suze i nasmijala se: “Jesam, ljubavi moja. Sada jesam.” Shvatila sam da nisam sama – imam sestru koja me voli i dijete koje mi daje snagu.
Danas znam da ne smijem žrtvovati vlastitu sreću zbog tuđih pogrešaka. Ponekad treba pasti da bi shvatio tko te zaista voli i tko će biti uz tebe kad ti najviše treba.
Pitam vas – koliko puta ste vi zatvorili oči pred istinom zbog straha ili navike? I što vas je napokon probudilo?